Month: siječanj 2006

Dvegrajci tiskaju “Dvigradski statut” iz doba Venecije

Prošlog tjedna udruga Dvegrajci je načelniku Antonu Modestu predala probni otisak »Dvigradskog statuta«, čijim objavljivanjem zaokružuje deset godina svog plodonosnog djelovanja. Ovaj kapitalni pisani spomenik Kanfanarštine, za čije je tiskanje osigurana i donacija Istarske županije, već četiri godine prevodi nekadašnji ravnatelj pazinskog Državnog arhiva mr. Jakov Jelinčić. Statut na latinskom napisan je 1400. godine kada je Dvigrad bio pod upravom Venecije. Ima 122 stranice, ali rabi starolatinski jezik i termine srednjovjekovne pravne terminologije, pa je kompliciran za prevođenje.

U pripremi tiskanja prijevoda statuta sudjelovali su akademik Lujo Margetić, poznati povjesničar prava i naš najveći stručnjak za srednjovjekovno pravo, dr. Nela Lonza i dr. Mirjana Matijević-Sokol s riječkog Pravnog fakulteta, koji komentiraju njegov sadržaj i značaj. O povijesnim prilikama u kojima je nastao statut, osvrt je pripremio dr. Slaven Bertoša.

Promotori zavičajne baštine

Dvegrajci su osnovani krajem 1995. godine. U udruzi se okupila skupina Kanfanaraca da bi kroz njeno djelovanje očuvali, promicali i valorizirali kulturno i prirodno naslijeđe svog kraja. Simbolično, ime su uzeli po nazivu koji se u dokumentima o razgraničenju »Istarskog razvoda« rabio za žitelje Dvigrada.

U proteklih deset godina Dvegrajci su se bavili istraživanjima, prikupljanjem podataka i dokumentiranjem tradicijske baštine, kulturno-povijesnog, graditeljskog i prirodnog naslijeđa Kanfanarštine, te senzibiliziranjem javnosti za njegovo očuvanje. Već u drugoj godini svog djelovanja, u povodu 900. obljetnice prvog pisanog spominjanja Kanfanara, organizirali su znanstveni skup na kojem su okupili eminentne stručnjake, na čelu s akademicima Brankom Fučićem, Eduardom Hercigonjom i Josipom Bratulićem. Na skupu je obrađena prošlost i sadašnjost ovog kraja, a dvije godine kasnije izlaganja su objavljena u knjizi »Kanfanar i Kanfanarština«, koju je uredio dr. Bratulić.

U suradnji s općinom Kanfanar i gradom Osijekom 2000. godine Dvegrajci su uz 150. obljetnicu rođenja organizirali znanstveni skup o povjesničaru, pedagogu i javnom djelatniku Ivanu Rabaru. Rođen u prikodražanskom selu Ladici, Rabar je dugo službovao kao ravnatelj gimnazije u Osijeku, a u svoje doba bio je jedan od naših najplodnijih povjesničara, pa je napisao i opsežnu povijest Europe. I radovi s tog znanstvenog skupa, koji se održao u Kanfanaru i Osijeku, objavljeni su u zborniku o djelovanju do tada pomalo zaboravljenog povjesničara i pedagoga.

Dvegrajci su izdavači i nekoliko pjesničkih zbirki. Najprije su izdali zbirku pjesama, kozerija i dječjih igrokaza »Čudesne niti« učiteljice Marije Sošić. Potom je u njihovom izdanju izašla knjiga Marije Maretić »Svitost u kaplji rose«, a prošle godine »Kolana od besid (Marija do Marije)«, nastala nakon prve Marijade, koje je uz Ružarevo, najveći blagdan Kanfanarštine, posvećen Sv. Mariji od Krunice, u Maružinima okupilo deset istarskih pjesnikinja imena Marija.

Dvegrajci vode računa i o velikanima Kanfanarštine. Tako su pokrenuli obilježavanje 100. obljetnice smrti preporoditelja i dugogodišnjeg kanfanarskog župnika Petra Studenca, kada je postavljena nadgrobna ploča na njegov grob. Povremeno organiziraju akcije uređenja lokacija na kojima su smještene povijesne i prirodne znamenitosti. Tako su uređivali okoliš crkve Sv. Ilije u Limskoj dragi i izvora Kašteljir.

Udruga usko surađuje s muzejima i ustanovama koje se bave zaštitom kulturne prirodne baštine. Tako njen članovi, kao svojevrsni kustosi na terenu, pronalaze nova i obilaze postojeća arheološka nalazišta i prirodne znamenitosti kojima Kanfanarština obiluje, čuvaju ih i nadležnima dojavljuju devastacije. Među ostalim, tako su otkrivali nezakonite radnje u Dvigradu, poput naplate ulaznica samozvanih čuvara i nestanak grla rimske cisterne. Senzibilizirali su javnost za spas vrijedne kupolaste grobnice iz brončanog doba na brdu Maklavun. Brinu se o prirodnim znamenitostima, pećinama, jamama i brojnim lokvama.

Dvegrajci priželjkuju područni muzej

Najveća im je želja da se u Kanfanaru otvori područni muzej u kojem bi se izložili brojni arheološki nalazi iz Dvigrada i ostalih lokaliteta, koji se sada čuvaju u muzejskim spremištima Rovinja i Pule. U tom bi muzeju bila ispričana povijest Dvigrada i znamenitosti Kanfanarštine, što bi nadopunjavalo ponudu izletničkog turizma, kojem je drevni napušteni grad u Limskoj dragi jedno od glavnih odrednica. Uz ljubitelje arheologije i prirode u djelovanju udruge Dvegrajci, kojima od prvog dana predsjedava Anton Meden, sudjeluju izrađivači suvenira, kipari, arheolozi, pjesnici i folkoraši, nositelji raznolikih kulturnih aktivnosti na Kanfanaštini. Tajnica udruge je poznata izrađivačica slika šivanjem koncem Olga Vicel. Kipar Marčelo Starčić je autor brojnih djela, među kojima je najuspješniji vol u kamenu u prirodnoj veličini, koji se nalazi u dvorištu jedne autohtone kamene kuće u Kanfanaru. Tu su nadalje pjesnikinja Marija Sošić, autorica brojnih igrokaza, performansa i recitacija, i Amadea Marić, koja je godinama vodila mjesno folklorno društvo Dvigrad, a osnovala je i mažoretkinje.

U edukacijskim putovanjima i izdavaštvu Dvegrajcima značajnu pomoć pružaju dopredsjednica udruge Natalija Boljunčić i Vilma Unukić. Originalne istarske suvenire Izrađuju Branko Vicel i Sead Šabanović, koji je predstavljao Hrvatsku na svjetskoj izložbi cvijeća i hortikulture u Nantesu. Anđelo i Dani Maružin, zaljubljenici podzemnih ljepota, rade na osnivanju speleološkog društva u Kanfanaru. Udruzi je pristupio i mladi arheolog iz Pule Darko Komšo, koji im pruža stručnu pomoć u dokumentiranju kulturnih objekata i arheoloških nalazišta.

Aldo POKRAJAC – Glas Istre

Kad se devet Marija složi

(KOLANA BESID – MARIJA DO MARIJE, Udruga za očuvanje i promociju nasljeđa Dvegrajci Kanfanar, 2005.)

Kao plod manifestacije Marijada, koja je 2004. i 2005. godine održana u istarskome selu Maružini na Kanfanarštini, objavljena je i knjiga “Kolana besid Marija do Marije”, koja sadrži pjesme devet istarskih autorica imenom Marija.

U izdanju udruge za očuvanje i promociju nasljeđa Dvegrajci Kanfanar devet je Marija, i to abecednim redom Banko, Blagonić, Družeta, Kovač, Maretič, Pogorilić, PrencPalaziol, Ribarić i Sošić, objavilo po šest lirskih pjesama. Za ideju o okupljanju istarskih Marija zaslužna je Marija Sošić. Autorice su se odlučile svake godine okupiti na drugom mjestu Kanfanarštine, a te su pjesnikinje Marije istarskoga podneblja i jedna Primorka donijele svoje bisere na govoru svoga zavičaja. U zbirci tako nalazimo govore Tinjanštine, Kanfanarštine, Žminjštine, Puljštine, Rovinjštine, Ćićarije i Liburnije, kroz devet različitih pjesničkih rukopisa, jer ljepota toga djela leži upravo u harmoniji različitosti.

Svaka pjesnikinja predstavlja svijet za sebe, piše čakavštinom rodnoga kraja, a stihovi svake od njih odraz su osobnosti, različitoga stila, razine kreativnosti i snage emocija.

U toj se zbirci pjesnikinje nižu abecednim redom, svaka ima zasebno poglavlje. Marija Sošić naglašava kako je do realizacije takvih susreta došlo baš zbog toga što je na raznim pjesničkim manifestacijama bilo najviše autorica koje se zovu Marija, te da je to bio prvenstveni motiv zbog kojega je pozvala sve Marije s područja Istre koje kreiraju stihove ili kakvu drugu književnu formu.

Marija Banko, koja je dobar dio života provela u dalekoj Australiji, izriče čežnju za rodnim krajem, u stihovima punim nostalgije. Kod Marije Blagonić, koja nažalost više nije među nama, vidljiva je ljubav prema majci, prema svim bližnjima i prema rodnome selu, dok najpoznatija među njima, Marija Družeta, iskazuje iznimnu semantičku i sintaktičku bravuroznost, te puno pozitivne energije, koju prenosi i na druge.

Liburnijskom se čakavicom služi Marija Kovač, koja vrlo jasno, izravno i bez ustručavanja, izražava šaroliki spektar osjećaja, od ushita do čežnja i težnja. Da treba biti strpljiv u životu poručuje Marija Maretić, koja govori i o položaju te o sudbini žene.

Marija Pogorilić raduje se svijetu oko sebe, te posebno vezi čovjeka i prirode, a Marija PrencPalaziol osvrće se na probleme svakodnevice, koji u njezinim stihovima poprimaju drukčiji štimung.

“Semić u srcu, ma gdje bila”, životni je slogan Marije Ribarić, što izvire iz svake pjesme. Marija Sošić vječno je zaljubljena u cijelu Istru, u rodni kraj, u Žminjštinu, svjesna ljepote i napaćenosti ovih krajeva koji nikada nisu imali laku sudbinu.

Urednici knjige su Denis Kontošić i Marija Sošić, naslovnicu je realizirao Josip Pogorilić, a pogovor sakralnog dijela, koji je posvećen najpoznatijoj Mariji, napisao je vlč. Simon Kvaternik. Za nakladnika potpisan je Anton Meden.

Vanesa Begić – KAJ, XXXIX, Zagreb 3(2006)

© 2017 Dvegrajci

Theme by Anders NorenUp ↑