Category: osobe (page 1 of 2)

DA CANFANARO A DUE CASTELLI: TRA ARTE SACRA E STORIA MILLENARIA

Da Canfanaro a Due Castelli: un viaggio tra l’arte sacra e la storia millenaria e del legame tra due realtà confinanti. Un tuffo nel passato raccontato dal Prof. Marko Jelenic che segna la storia tra due cittadine: Canfanaro e Due Castelli. Leggende, storie e aneddoti di millenni di vita che hanno segnato la storia delle due cittadine istriane.

Nove web stranice Olge Vicel

Članica naše Udruge, Olga Vicel predstavila se velikoj internet zajednici sa novim web stranicama. Stranice možete pogledati na www.olgavicel.com na kojima možete pročitati više o njoj, njenoj tehnici izrade slika šivaćom mašinom kao i pogledati njene radove.

Posvećena novosagrađena kapelica Gospe Snježne u Červari

U Červarima je u nedjelju, 08. kolovoza, posvećena novosagrađena kapelica Gospe Snježne. Obred posvećenja vodio je porečko-pulski biskup mons. Ivan Milovan uz prisutstvo kanfanarskog župnika Antuna Nižetića, općinskog načelnika Sandra Jurmana, te mnogobrojnih vjernika Prikodrage i gostiju.

Kapelica Gospe Snježne sagrađena je na inicijativu mještana naselja Červari, uz pomoć Općine Kanfanar, donacije poduzeća Kamen – Pazin, te dobrovoljnog rada žitelja Červari. Kapelicu je izradio član naše Udruge, kanfanarski kipar Marčelo Starčić, po nacrtu Josipa Červara.

Druženje mještana i gostiju nije moglo završiti bez tradicionalnog prikodražanskog jela, ovce z kapuzon i fuži uz pjesmu i svirku červarskih kantaduri.

Međunarodni znanstveni skup o životu i djelu akademika Branka Fučića

Malinska, (IKA) – U kongresnoj dvorani hotela Malin u Malinskoj, održat će se 30. i 31. siječnja te 1. veljače Međunarodni znanstveni skup o životu i djelu akademika Branka Fučića (1920 – 1999) pod nazivom “Az grišni diak Branko pridivkom Fučić”.

Skup organizira Općina Malinska – Dubašnica u suorganizaciji uglednih ustanova hrvatske znanosti i kulture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Staroslavenskog instituta iz Zagreba i Sveučilišne knjižnice u Rijeci. Prvoga dana skupa u sekciji “Vita opusque” održat će se predavanja “Zemlja prohodana, baština protumačena: hermeneutički rasponi Branka Fučića” (Tonko Maroević), “Moje uspomene na Branka Fučića” (Josip Bratulić), “Branko, Porat, Istra i ja” (Anđelko Badurina), “Fučićevi ‘Glagoljski natpisi'” (Stjepan Damjanović), “Branko Fučić – počasni doktor KBF-a Sveučilišta u Zagrebu (1983. – 1985.)” (Franjo Šanjek), “Branko Fučić kršćanin” (Marijan Jurčević), “Posadašnjenje povijesnih događanja i vjersko-teološka sastavnica u Fučićevoj izgovorenoj i pisanoj riječi” (Anton Bozanić), “Branko Fučić i izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost” (Adalbert Rebić), “Akademik Branko Fučić u Samostanu Sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci” (Dobroslava Lucija Mlakić), “Kršćanski nazori Branka Fučića” (Anton Barbiš), “Branko Fučić i „ljevica” Hrvatskoga katoličkog pokreta” (Franjo Emanuel Hoško), “Branko Fučić i o. Vinko Fugošić: kako je rivalstvo postalo prijateljstvo…” (Gordana Gržetić), “Branko Fučić i crtice iz njegova koordinatnog sistema” (Marija Stela Filipović), “O pjesnikovanju Branka Fučića” (Jadran Zalogar), “Gaštronomija grišnoga fra Karla” (Milana Međimorec), “O hodoljublju Branka Fučića i njegovu poimanju kulturnog krajolika” (Drago Roksandić), “Otok Krk u Fučićevu životu i stvaralačkom opusu” (Josip Žgaljić), “Kastav u znanstvenom opusu Branka Fučića” (Branko Kukurin), “Fučićevo djelovanje na Kanfanarštini” (Anton Meden), “Iz rada na cjelokupnoj bibliografiji Branka Fučića” (Ivan Botica – Tomislav Galović).

U subotu, 31. siječnja u 10 sati u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci bit će otvorena izložba o Branku Fučiću i predstavljanje prigodnog zbornika, a skup će nastaviti rad istoga dana u Malinskoj u poslijepodnevnim satima.

U sekciji “Ars historiaque” održat će se predavanja “Iz pisem Branka Fučića Francetu Steletu” (Alenka Klemenc), “Prapovijest u terenskim izvješćima Branka Fučića” (Klara Buršić-Matijašić), “Ranokršćanska baština Fučićeva zavičaja” (Ranko Starac), “Ranokršćanski kompleks sv. Marka u Baški na Krku” (Nino Novak), “‘Međurazdoblje’ u opusu Branka Fučića: primjer sarkofaga iz Bala” (Ivan Basić), “Terra incognita romanike: crtice iz romaničke sakralne arhitekture na sjevernojadranskim otocima” (Miljenko Jurković), “Tri romanička trikonhosa” (Pavuša Vežić), “Graditeljstvo Dubašnice u razdoblju renesanse” (Marijan Bradanović), “Crtice iz kasnosrednjovjekovne povijesti Fučićeva rodnog kraja – Dubašnice” (Petar Runje) i “Doprinos akademika Branka Fučića odgonetci povijesnih i povijesno-umjetničkih odrednica liburnijskih komuna” (Vesna Bauer Munić).

U sekciji “Slavistica et Croatistica” održat će se predavanja “Prinosi Branka Fučića hrvatskoj filologiji” (Sanja Zubčić), “Morfosintaktička obilježja najstarijih hrvatskih epigrafskih glagoljičkih tekstova” (Amir Kapetanović), “Jezik hrvatskoglagoljskih natpisa i grafita” (Milan Mihaljević – Sandra Sudec), “Proper Names in Branko Fučić’s Inscription and Graffiti Material and in Liturgical Manuscripts” (Margaret Dimitrova), “Biblijski citati na hrvatskoglagoljskim natpisima” (“Johannes Reinhart), “Glagoljski kulturni i povijesni mifologem u europskom kontekstu” (Olga Akimova), “Legenda o svetom Antunu Opatu (Svetom Antunu od praščića) u hrvatskoglagoljskoj književnosti” (Vesna Badurina-Stipčević), “Nova identifikacija fragmenata rukopisa i hrvatskih glagoljskih knjiga, 14. do 15. st.”(Anatolij A. Turilov), “Kajkavski utjecaj u 2. novljanskom brevijaru” (Marinka Šimić), “Zapisi na hrvatskoj ćirilici u matičnim knjigama zapadno od Krke” (Marko Rimac – Ivan Botica).

U sekciji “Etnographica et alia” održat će se predavanja “Etnološka sastavnica Fučićevih istraživanja” (Jelka Vince Pallua), “Brankov bestijarij Terrae incognitae” (Antonija Zaradija Kiš), “Apsyrtides i njihovo runo” (Maja Pasarić), “Fučićev Jure ki načinja ruke ili krsnik kao iscjelitelj” (Evelina Rudan Kapec) i “Jezik Grdoselske kronike i Fučićeva prijevodna rješenja” (Vinko Kovačić).

Predavanje “Latinska epigrafija otoka Krka” Mirjane Matijević Sokol otvorit će rad sekcije “Scientiae auxiliares historiae et alia”. Ostala predavanja ove sekcije bit će “Heraldičko stvaralaštvo Branka Fučića” (Franjo Velčić), “Inventarizacija staroga knjižnog fonda u samostanskim knjižnicama na Kvarneru” (Damir Sabalić), “Inventari pokretnih kulturnih dobara samostana franjevaca trećoredaca na Krku” (Gordana Sobota Matejčić) i “Neke primjene Fučićeve metodologije u jednom internetskom prikazu hrvatske glagoljske baštine” (Darko Žubrinić).

Posljednjeg dana znanstvenog skupa, u nedjelju 1. veljače predavanja će se također održati u više sekcija. U sekciji “Ars historiaque” prvo predavanje “Grafične predloge v srednjeveškem stenskem slikarstvu Istre” će održati Janez Höfler, a potom slijede “Zidne slike u crkvi Sv. Martina u Lovreču (Istra): nove spoznaje na tragu Fučićevih opažanja” (Nikolina Maraković), “Otkrivanje fresaka u crkvi Sv. Prima i Felicijana u Čirkotima kod Završja” (Radovan Oštrić), “Judin poljubac: analiza i datacija vojne opreme” (Dolores Čikić), “Insipiens iz Berma i prikazi lude u kasnom srednjem vijeku” (Milan Pelc) i “Crkva sv. Marije u Bermu: etičko i retoričko „čitanje” fresaka” (Marija-Ana Dürrigl).

Anica Nazor održat će prvo predavanje “Doprinos Branka Fučića istraživanju glagoljskih natpisa” u sekciji “Epigraphica glagolitica Fučićiana”, a potom slijede izlaganja “Branko Fučić i Bašćanska ploča” (Tanja Kuštović – Boris Kuzmić), “Paleografske smjernice glagoljske epigrafike u znanstvenom djelu Branka Fučića” (Mateo Žagar), “Posljednji otkriveni glagoljski natpisi u Vinodolu” (Vladimir Sokol), “Doprinos dr. Branka Fučića istraživanju grafita” (Lada Prister) i “Doprinos akademika Branka Fučića proučavanju glagoljske baštine grada Senja” (Blaženka Ljubović).

U nastavku rada, u sekciji “Ars historiaque” bit će predstavljena slijedeća izlaganja “Zidne slike BDM na Božjem Polju kraj Vižinade” (Željko Bistrović), “Ciklus zidnih slika u svetlovrečkoj crkvi sv. Blaža” (Lavinia Belušić), “Branko Fučić i ikonografija: prozorska ruža na portalu župne crkve u Omišlju” (Marina Vicelja-Matijašić), “Oltar Ružarice u Plominu” (Vlasta Zajec), “Novosti o krčkoj slikarskoj baštini 17. i 18. stoljeća” (Nina Kudiš Burić), “Dva raspela iz 17. i 18. stoljeća iz Cresa i Malog Lošinja” (Damir Tulić).

Posljednja predavanja na skupu nakon kojih je zatvaranje održat će se u sekciji “Slavistica et Croatistica”: “Die Chrysostomos-Homilien in der glagolitischen Tradition” (Christian Hannick), “Glagoljski spomenici Emauskoga samostana u Pragu” (Václav Čermák), “Drugi rukopis je hrvatskog pisca Juraja Ćrpića?” (Svetlana O. Vialova), “Kukuljevićev glagoljski epitaf ‘zahvalni sin svome otcu'” (Anica Vlašić-Anić) i “Transliteriranje s glagoljice i na glagoljicu” (Jasna Vince).

30.01 – 01.02.2009 | IKA N – 109159/1

Bulešićevo mučeništvo odjeknulo u kršćanskom svijetu

KANFANAR – Na pročelju zvonika župne crkve sv. Silvestra otkrivena je spomenploča uz 60. obljetnicu mučeničke smrti sluge Božjega Miroslava Bulešića. Brončani reljef s likom nekadašnjeg kanfanarskog župnika, utisnut u spomenploču, izradio je Anton Meden, a otkrio ju je Vjekoslav Milovan, koji vodi biskupski proces za Bulešićevu beatifikaciju. Milovan, koji je s Bulešićem službovao u Pazinskom sjemeništu, rekao je da je mladi svećenik iz Čabrunići, odrastao u skromnoj obitelji. Svi koji su radili s njim svjedoče da je bio iskren i otvoren, pun Duha Božjega, pa je poput apostola zdušno radio na duhovnoj izgradnji i sebe i vjernika.

Njegovo djelovanje, završeno mučeničkom smrću, odjeknulo je ne samo u Istri, već i u cijelom kršćanskom svijetu, o čemu će svjedočiti nekoliko stotina svećenika koji će se okupiti u Svetvinčentu uz njegov grob, rekao je Milovan. Napomenuo je da će Bulešićev lik na zvoniku biti uz spomenploču njegovom davnom prethodniku, velikom piscu i prosvjetitelju Franji Glaviniću.

U prigodnoj svečanosti, koju je pratio nastup župnog zbora i molitva koju je vodio novi kanfanarski župnik Alejandro Castillo, Josipa Marić je govorila o životnom putu Miroslava Bulešića. Rođen je 1920., a zaređen za svećenika 1943. godine. Kraja rata dočekao je kao župnik Bademe, da bi na jesen 1945. bio premješten u Kanfanar, u kojem je nastradao njegov prethodnik Marco Zelco, kojeg su Nijemci objesili na središnjem trgu.

Mnogi se i danas sjećaju s kakvom se revnošću dao na duhovnu obnovu župe, koja je dvije godine bila bez svećenika. Organizirao je pučke misije, uveo crkveno pjevanje na hrvatskom jeziku, redovito odlazio misiti u Barat i Sošice, pomagao siromahe i nevoljnike te posebno radio s mladima.

Kanfanaru se vraćao i kad je postavljen za zamjenika ravnatelja Pazinskog sjemeništa. Tjedan dana nakon posljednje takve svetkovine u Kanfanaru, 24. kolovoza 1947. mučenički je ubijen nakon krizme u Lanišću, gdje se nalazio kao pratilac Jakova Ukmara prilikom dijeljenja krizme. Pokopan je u župnoj crkvi u Svetvinčentu.

Marija Sošić je na svečanosti pročitala svoju molitvu mučeniku Miroslavu Bulešiću, kojeg je nazvala stup vjere za treće tisućljeće. Rozana Mikulić je pak izrecitirala pjesmu »Don Miro« Daniela Načinovića, posvećenu mučeniku.

A. Pokrajac – Glas Istre

Tragom legendi pronašao brojna povijesna svjedočanstva

Anton Meden, predsjednik Udruge za čuvanje i promicanje naslijeđa Kanfanarštine »Dvegrajci«, pasionirani je arheolog amater. U potrazi za arheološkim nalazima, prateći legende, pročešljao je cijelu Kanfanarštinu. Najprije je pronašao grob u pećini na izbočini nasuprot luci u Limskom kanalu. Već u površinskom dijelu groba pronašao je dijelove ljudskih kostiju, keramike i veliki zub vepra. Nalazište je pokazao arheolozima Arheološkog muzeja Istre, koji su ga datirali u brončano doba te obilježili i pohranili nalaze. Meden se potom uputio u istraživanje pećine Pećinovac, koja je sada u čvorištu Istarskog ipsilona kod Okreti. U dnu pećine pronašao je nekoliko ulomaka pretpovijesne keramike. I o tome je obavijestio arheologe Arheološkog muzeja, koji su istražili i zabilježili lokaciju. Prema nalazima je utvrđeno da su u Pećinovcu u bakreno doba, od 4000. godine prije naše ere, boravili ljudi.

Pronašao broje tumule i gradine

Idući tragovima zapisa talijanskog arheologa Marchesettija na brdu iza sela Putini, prema Žuntićima, pronašao je tumul. O tom su se grobnom mjestu iznosile brojne pretpostavke, a tek je Meden ustanovio gdje se točno ono nalazi. Kasnije je, na sjevernoj izbočini na rubu Limske drage, zapadno od sadašnjeg vijadukta, otkrio novi tumul. Na južnoj, kanfanarskoj strani pronašao je dvije gromače, od kojih je jedna već bila oštećena. Pronašao je i tri oštećena tumula s otvorenim sarkofazima. Prvi je istočno od benzinske stanice u Sošićima, drugi istočno od Kurili, a treći na brdu Križnjak, na kojem su i tri neoštećena tumula. Na brdu Mamu u Kurilima locirao je dva tumula, a na južnom dijelu kraj puteljka i veliku gromaču. Na brdima oko Kurili Meden je pronašao veći broj gromača, a najveću u Boškici, sjeverno od brda Monmarin kod Šorići. Na brdu Jurovac, uz cestu Sošići – Pula, također je otkrio tumul i gromaču, a slične je prethistorijske ostatke pronašao na hrptu brda koje se od Sv. Martina ponad Limskog kanala proteže prema zapadu. Najveću koncentraciju gromača, koja ukazuje na postojanje nekropole, pronašao je u grabovoj šumi iznad Limske drage kod Sošići.

Pretpovijesno naselje na Muklizu

Meden često boravi na brdu Mukliz, opasanom ostacima pretpovijesnih zidina, najočuvanijima na južnoj strani. Zapadnije od sredine platoa Mukliza pronašao je tumul i gromaču, koji se – što je neuobičajeno – nalaze u ograđenom platou. I taj su lokalitet zabilježili arheolozi, pa će u daljnjim istraživanjima pokušati otkriti tragove boravka ljudi na tom prostoru. Meden je i na brdu istočno od Mukliza pronašao tragove pretpovijesnog zida, građenog prema neuobičajenom tlocrtu. Zid je, naime, nešto uži od uobičajenih, a tlocrt umjesto kružnoga ima pravokutni oblik.

Slična je građevina i na brdu Bataljevac, južno od Okreti. I tu je pretpovijesni zid s uočljivim ulazom izgrađen u obliku četverokuta. Na tom je mjestu pronašao kremeno rezalo i ulomke pretpovijesne keramike, koje je također predao Arheološkom muzeju. Ti su nalazi potvrdili da je u takvim primitivnim nastambama obitavala manja zajednica. Sličnu je nastambu otkrio i na brdu sjeverno od crkve Sv. Margarete kod Jurala. Prilikom oranja na tom je prostoru pronađena pretpovijesna keramika, pomiješana s rimskom, što upućuje na to da su tu bile histarske ville rustice, nešto poput današnjih štancija.

Ljudi živjeli među stijenama Križnjaka

– Najneobičniji pretpovijesni nalaz otkrio sam kod sela Korenići. Na širem području Križnjaka, sjeverno od sela, koje nazivaju Škrače, prostiru se neuobičajene stijene. Visoke su pet do sedam metara, a granaju se poput prstiju i nastavljaju u oblicima manjih otočića. Njihov međuprostor čini pravi labirint u kojem se čovjek teško snalazi. Toliko me je oduševila divlja ljepota toga mjesta, koje je blizu novog kamenoloma, da sam nakon prvog posjeta obavijestio Naturu Histricu, kako bi se taj prostor zaštitio, kaže Meden. Prigodom obilaska Križnjaka s rendžerima Nature Histrice Meden je u svježe otkopanoj zemlji, po kojoj su vjerojatno rovali jazavci, pronašao komadiće pretpovijesne keramike. Na Križnjak je stoga doveo arheologe i restauratore iz pulskog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture. Pregledom lokacije, dijelova keramike, kremenih rezala i ostataka kostiju, utvrđeno je da se radi o nalazištu iz brončanog doba. Uz to, u plitkim pećinama pretpostavlja se da su obitavali ljudi. Oni su dobro iskoristili neobično djelo prirode, pa im je uz visoke stijene preostala samo izgradnja zida na ulazu. Tragovi zida koji je u kombinaciji sa stijenama ograđivao naselje primijećeni su na sjeverozapadnom dijelu.

Brojni nalazi iz rimskog doba

Iako je područje Dvigrada u rimsko doba bilo municipij, iz toga doba nisu pronađeni brojniji nalazi. Nakon ilegalnih iskopavanja na Parentinu, brdu nasuprot Dvigradu, pronađeni su dijelovi amfora, koji potvrđuju njegovu naseljenost u antici. Arheološki ostaci iz antičkog doba pronađeni su na brdu Sv. Martina, južno od Ladići, oštećenom prilikom gradnje vijadukta preko Limske drage, te kod sela Maružini.

Meden je, uzduž i poprijeko obilazeći Kanfanarštinu, zabilježio i ostatke ville rustice na parceli Meki, južno od Dvigrada, te na kraju Limskog kanala, gdje u more ulazi zid. Nadalje, zabilježio je antičke ostatke i kod crkve Sv. Marije Magdalene kod Šorići, na brdu zapadno od Žuntići. Na zapadnoj strani brda Mamu pronašao je veće kamene blokove, kamenu bazu tijeska i ulomke tegula, rimskih crjepova. Na brdu Glavica, sjevernije od Monpetra, uz ostatke keramike pronašao je otvoreni grob. Tu je i nekoliko humaka, a zapisi Schiavuzzija o obližnjoj crkvici Sv. Vetora i Korone, u kojoj se kao oltarni kamen koristila rimska stela, ukazuju da je ona vjerojatno uzeta baš na ovom prostoru. Rimsku stelu Meden je pronašao i kraj sela Marići.

Kanfanarština imala 30 crkava

Proučavajući župni arhiv i popis iz 1391. godine te onaj koji spominje Schiavuzzi iz 1916., Meden je zaključio da je na Kanfanarštini nekad bilo 30 crkava. Za mnoge od njih se ne zna gdje su se nalazile. Tragajući za nestalim crkvama, Meden je najprije pronašao ostatke crkvice Sv. Šimuna ispod lokve kod sela Korenići. Nadalje, oko kilometar istočno od crkve Sv. Šimuna, ponad Ladićevih krugi, iskopao je ostatke crkvice Sv. Marije Magdalene. Uz stari puteljak od Ladići prema Baratu, stotinjak metara od crkve Sv. Siksta na groblju, nalazila se crkvica Sv. Justa. U koridoru Ipsilona prema Smoljancima nalazila se crkvica Sv. Jurja. Meden nastoji utvrditi lokaciju crkve Sv. Florijana, zapadno od Sv. Martina. Nada se da će pronaći i ostatke crkvice Sv. Lovre, koju novigradski biskup Tomasini 1650. smješta na predio Sv. Križa, zapadno od Jurala. Meden je tražio i tragove kapele Sv. Mihovila, koja je po narodnoj predaji bila na stijeni uz cestu pokraj Dvigrada. U pukotinama podno vrha stijene, koju nazivaju Krug sv. Anđelka, pronašao je obrađeno kamenje i ostatke vapnene žbuke, koji vjerojatno potječu od kapele.

Aldo Pokrajac – Glas Istre

Počela nova ženska era hrvatske naive

“Hrvatska naiva završen je povijesni fenomen jer nema mlađih autora, a u hlebinskom bazenu postoje stotine slikara od kojih možda samo desetak ima izražen individualni stil. Usto, većina je kapitalnih djela hrvatske naive u inozemstvu. Primjerice, Generalićeva “Đeletovačka buna” nalazi se u Njemačkoj, a 120 najvrednijih djela doajena Matije Skurjenija u vlasništvu je poznatog njemačkog muzeja naive Zander pokraj Stuttgardta, u kojem je 500 najvažnijih svjetskih djela. Muzej je osnovala galeristica Charlotte Zander, koja je 1963. u Kolnu kupila sve slike sa Skurjenijeve izložbe. Puno vrijednih djela nalazi se i kod njemačkog arhitekta i kolekcionara Fritza Novotnyja i austrijskog tvorničara Petera Infelda.” Tako govori Vladimir Crnković, direktor Muzeja hrvatske naivne umjetnosti na zagrebačkom Gornjem gradu, odgovarajući na pitanje o stanju u hrvatskoj naivi početkom 21. stoljeća. Željeli smo istražiti koliko je taj autohtoni hrvatski likovni fenomen, poznat i kao “umjetnost srca”, nekad vrlo popularan i isplativ, živ i aktualan u Hrvatskoj i svijetu. Također nas je zanimalo jesu li cijene ulja na staklu hrvatskih naivaca i dalje vrtoglave kao što su bile posljednja tri desetljeća kad su vrhunska djela Ivana Generalića dostizala cijenu od 100 tisuća DEM, a djela Ivana Rabuzina se procjenjivala po broju “punata”, mjerne jedinice vrijedne tisuću njemačkih maraka. Također, zanimalo nas je postoji li interes među mlađim slikarima za naivu, često definiranu kao politički i umjetnički sumnjivu pojavu, te koliko je politika pomogla, odnosno odmogla u njezinoj promociji.

Ta su pitanja posebno zanimljiva zato što je u muzej prošlog tjedna nakon 37 godina izbivanja iz Hrvatske dopremljena slika Krste Hegedušića “Rekvizicija”. Riječ je o temperi i ulju na staklu iz 1933., otkupljenoj od hrvatske obitelji iz Caracasa u Venezueli. To je ključna slika, kaže Crnković, zapravo protoikona hlebinske škole, jer je prva slika na staklu Ivana Generalića nastala 1935., znači dvije godine poslije. Kako je sam Hegedušić napisao na pozadini slike, prvi plan napravio je 1933. prema svojoj znamenitoj slici istoga naziva iz 1929., koja se nalazi u Galeriji moderne umjetnosti u Rijeci, a završio ju je 1959., znači “jedna čitava mladost prošla je unutar tog vremena”.

No kako muzej “stanuje” u vrlo skučenu prostoru na Gornjem gradu, na samo 350 četvornih metara, od čega 200 kvadrata otpada na izložbene dvorane, pitanje je hoće li ta slika biti izvješena ili će završiti u depou. Jer iako je i ministar kulture Božo Biškupić prije dva tjedna nagovijestio da se muzej seli u dvostruko veću Galeriju Gradec, još nitko nije kontaktirao muzej naive pa se ne zna je li to bila politička floskula ili će ideja doživjeti svoju realizaciju.

“Ova zgrada, poznata kao palača Kulušić, vraćena je prije nepune dvije godine pravim vlasnicima, kojima plaćamo ekonomsku stanarinu što je preskupo”, objasnio je problem Crnković. “Usto, ne možemo priređivati izložbe recentnog stvaralaštva jer nemamo prostora. Možemo izložiti samo 80 eksponata ? slika i skulptura, a to je tek četiri posto muzejskog inventara. U našim je depoima pohranjeno sveukupno 1680 djela, od toga oko 300 eksponata iz svijeta. Primjerice, veliku izložbu “Umjetnost hlebinske škole” u svibnju moramo prirediti u Klovićevim dvorima jer kod nas nema mjesta.”

Nakon razgovara sa slikarima, galeristima i povjesničarima umjetnosti, možemo zaključiti da su mišljenja različita, no mnogi se slažu da je trend naive kao likovnog stila prošao. Cijene su pale za oko 50 posto, a trenutačno su najkreativnije i najproduktivnije slikarice naivke, pa se može govoriti i o ženskom fenomenu u naivi. Na primjer, likovni kritičar Tonko Maroević rekao je da su slikarice naivke donijele specifičan ženski senzibilitet i ugođaj prožet nježnošću i romantikom. Usto, promijenjena je tradicionalna, zavičajna tematika pa noviji autori više ne slikaju krave, volove i seljake, nego su se orijentirali prema drugim motivima, primjerice, pejzažima i urbanoj naivi. Također, među naivcima se dogodilo raslojavanje: neki od njih, koji su se obogatili na naivnom slikarstvu, okrenuli su se prema suvremenoj tematici i danas se gotovo stide svoje “naivne” prošlosti. Čini se da između Muzeja hrvatske naivne umjetnosti i Društva hrvatskih naivnih likovnih umjetnika postoji animozitet koji se opravdava strogom selekcijom i željom za kvalitetom. Naime, muzeju zamjeraju “da se bavi samo mrtvacima i prošlošću”, a udruženju da premalo mari za kvalitetu.

“Fenomen hrvatske naive najviše je uništila brutalna komercijalizacija”, objasnio je Dragutin Trumbetaš, naivni slikar i predsjednik Društva hrvatskih naivnih umjetnika, koji je godinama živio u Njemačkoj. “Zamiranju su pridonijeli i sami slikari, te beskrupulozni menadžeri i obični prevaranti koji su slikare tjerali da danonoćno rade i zatim kombijima odvozili slike na prodaju. Mnogi od njih bili su lakomi za novcem i nastala je hiperprodukcija naive, osobito kad su pročitali u Sternu da je Generalićev ‘Crveni bik’ dostigao cijenu od 125 tisuća DEM. Svi su se htjeli brzo obogatiti pa su počeli masovno kopirati najveće velikane hrvatske naive, najviše Ivana Lackovića. Pojavili su se epigoni, kojima je jedini cilj bio zarada. Čak su i neki akademski slikari radili slike u maniri naivaca, potpisivali ih izmišljenim imenima i prodavali u inozemstvu za masne pare. Europsko tržište postalo je zasićeno hrvatskom naivom, 80-ih su u Njemačkoj u svakoj knjižari na pultovima ležale gomile reprodukcija hrvatskih naivaca, koje su se prodavale u bescjenje.”

Po Crnkovićevu mišljenju u Hrvatskoj se 20-ih i 30-ih pojavilo desetak velikana naive, zatim još deset njihovih pratitelja čije slikarstvo ima težinu, a “sve ostalo polako odlazi u ropotarnicu povijesti”. “U Hrvatskoj nemamo ni jednog autora mlađeg od 50 godina ? umrli su gotovo svi velikani, primjerice, Matija Skurjeni, Emerik Feješ, Dragan Gaži, Mirko Virius, Ivan Lacković Croata, a nedavno i Josip Generalić. Ivan Rabuzin je teško bolestan i već dvije godine ne slika. Od velikana ostali su još Mijo Kovačić i Ivan Večenaj.”

Na pitanje koliko je današnja, četvrta generacija naivaca kvalitetna, Crnković je izbjegao izravan odgovor: “Naiva je samouko stvaralaštvo koje je dosegnulo razinu umjetnosti, a sve ostalo je diletantizam, amaterizam, narodna ili pučka umjetnost. Usto, od 80-ih se samouko stvaralaštvo, ono bez likovne akademske naobrazbe, dijeli na tri različita pravca – naiva, art brut kao umjetnost mentalno hendikepiranih osoba i autsajdersko slikarstvo. Društvo naivnih likovnih umjetnika Hrvatske ima oko 200 članova, a mi u muzeju zastupamo samo njihovih 15 autora jer inzistiramo na kvaliteti. Naša se koncepcija temelji na provjerenim slikarima i strogoj selekciji. Na velikoj međunarodnoj izložbi naive u Torinu na kojoj je sa 200 slika bilo zastupljeno 17 slikara iz cijelog svijeta, Hrvatsku je predstavljalo čak četiri autora ? Ivan Generalić, Ivan Rabuzin, Matija Skurjeni i Emerik Feješ, dakle, najboljih. U devedesetima je bilo zanimljivo otkriće Penavuše, koja je 1994. na najvećoj svjetskoj izložbi naivne i autsajderske umjetnosti u Pragu dobila Grand Prix. Što se tiče mlađih, mogu istaknuti jaku žensku liniju na čelu s Nadom Švegović-Budaj iz Koprivnice i Dragicom Lončarić, rođenom u Hlebinama, koja živi u Zagrebu, a tu je i zanimljivi crtač Krešimir Trumbetaš.”

U Društvu naivnih likovnih umjetnika Hrvatske ima 160 autora iz cijele zemlje. Osim tradicionalne i svjetski poznate podravske škole, danas postoje različiti regionalni slikarski krugovi. Kako je rekla Željka Zdjelar, voditeljica galerije “Mirko Virius” specijalizirane za naivu, najjača je podravska škola na čelu s Ivanom Generalićem. Slijedi zagorski krug, primjerice Ivan Rabuzin te nepravedno zanemareni Franjo Klopotan, autor bajkovitih i fantazmagoričnih motiva koji je svojedobno u Njemačkoj postigao velik uspjeh. Iako u zagorskom krugu i dalje prevladavaju arkadijski pejzaži po uzoru na Rabuzina, današnja generacija naivaca, tvrdi Zdjelar, “slika impresionistički, pomalo nadrealno i vrlo osobno”.

U turopoljskom krugu ističu se slikar Dragutin Trumbetaš te naivni kipari koji nastavljaju jaku drvodjeljsku tradiciju svog kraja. To su Krešo Trumbetaš, poznat po “kipecima”, Katarina Parađ-Vojković i Mato Mihinica, koji se nametnuo sakralnim temama. “Naivno kiparstvo, koje se tematski odmaklo od hlebinske škole, godinama je bilo nepravedno zapostavljeno jer nije uspjelo zaintrigirati publiku pa nikad nije donosilo profit”, objasnila je Željka Zdjelar. U istarskom krugu izdvaja se slikarica Olga Vicel iz Kanfanara, koja svoje pejzaže doslovno ”šiva” na singerici. Željka Zdjelar prisjeća se kako je Olga Vicel prije dvije godine došla u galeriju s dva kovčega puna slika. Kad ih je otvorila, odmah je bila primljena u oba društva – naivnih slikara i HDLU. Uz nju, tu je i kipar Marino Jugovac koji radi stilizacije istarskih gradića. U slavonskom krugu ističu se Josip Pintarić Puco i Tomislav Petranović Rvat, a u tzv. urbanoj naivi koja se oslanja na mitteleuropski trend, kaže, najjača je Marica Mavec-Tomljenović, inače punica ministra kulture Bože Biškupića. U Dalmaciji su se naivci fokusirali oko doajena Eugena Buktenice, primjerice Ante Vukić i Anto Tadić.

“Bilo bi neozbiljno i neodgovorno misliti da naiva ima budućnost”, kaže Dragica Lončarić, rođena u Hlebinama i članica HDLU-a, koja se prije 30-ak godina kao školarka počela baviti slikanjem na staklu. “Trend naive je gotov jer nema mlađih, značajnijih imena. Šteta je što se naivi u njezinu najsjajnijem i najuspješnijem razdoblju nije pristupilo kritički. Naime, oni naivci koji su radili iz financijskih interesa ili hobija povukli su u osrednjost ono što je bilo briljantno.”

Dragica Lončarić nikad nije bila, kaže, opterećana “zemljom i kravicom”, nego je preko stakla, medija koji je najbolje poznavala, pokušala slikati iskreno, pa su njezini prvi radovi okarakterizirani kao psihogrami. Crtajući, govorila je o sebi, svojim frustracijama i razmišljanjima. No te tamne slike nisu naišle na odobravanje u Hrvatskoj. Kao predstavnicu nekadašnje hipi generacije, kaže, nikad je nisu impresionirali novac i zarada pa je nastavila slikati ono što je najviše osjećala. Tada je galeristica Charlotte Zander priredila u Munchenu izložbu njezinih tamnih slika. “Izložba je postigla velik uspjeh i to mi je pokazalo da prolaze i druge teme, a ne samo kravice koje su 70-ih bile jako popularne”, kaže. Za nju je bila presudna skupna izložba “Alternativa”, organizirana prije nekih 25 godina u hlebinskoj galeriji, na kojoj je predstavljena najnovija, četvrta generacija naivaca. Postav je predstavio mlađe autore koji su imali novi pristup i bavili se drukčijom tematikom.

Iako su cijene naive pale za gotovo 50 posto, njezini radovi i dalje dobro kotiraju na tržištu umjetnina. “Imala sam sjajnog učitelja”, kaže. “Njemačka galeristica Charlotte Zander, koja se među prvima ozbiljno počela baviti naivom, ponudila mi je niže cijene, ali dugotrajnu suradnju. To se pokazalo pametnim.”

Iskustvo Nade Švegović-Budaj, slikarice iz Koprivnice, sasvim je drukčije. Tvrdi da su naivci u užasnoj situaciji jer se njihova djela prodaju teže nego ikad prije. Prosječni naivni slikar danas za slike na staklu velikog formata može dobiti, kaže, maksimalno 500 eura, a nekad su se cijene kretale od tisuću do pet tisuća eura, dok su vrhunska djela velikana bila od 50 tisuća eura naviše. No treba uzeti u obzir da je u Podravini velika konkurencija slikara naivaca i da je život mnogo jeftiniji negoli u Zagrebu, pa tako i slike. Primjerice, u Zagrebu se ulje na staklu manjeg formata ne može kupiti ispod tisuću eura, a slike većih formata dostižu puno veće cijene.

“Tržište se totalno urušilo, a ljudi uglavnom kupuju manje pastele za svadbene darove jer nemaju novaca, a oni koji imaju dobre plaće ne vole umjetnost”, kaže. “Primjerice, nedavno sam u Varaždinu prodala dva pastela za 200 i 400 kuna, a zatim kupcu iz Zagrebu sliku na staklu za 300 eura. Taj Zagrepčanin je zatim naručio portret svog unuka, koji sam trebala napraviti prema vrlo lošoj fotografiji. Kad sam ga završila, telefonom je otkazao narudžbu. Strani kolekcionari i dalje dolaze u Hrvatsku, ali rijetko kupuju slike. Usto, inozemni galeristi rijetko organiziraju izložbe naive u svijetu jer radove naivaca publika, izgleda, više ne želi. Usprkos tome, i dalje slikam, a snagu mi daju priznanja i ljubav prema umjetnosti. I prekrasni šibljici uz Dravu, kojima ne mogu odoljeti. No da nemam muža koji mi daje podršku, ne znam kako bih preživjela.”

Nada Švegović-Budaj poznata je po tome što slika na staklu posebnom tehnikom “mokro na mokro”, a ne kao što je uobičajeno “sloj po sloj”. U karijeri je prošla nekoliko umjetničkih faza, od prizora seoske svakodnevnice, preko pejzaža do portreta, koji je u zadnje vrijeme najviše inspiriraju. Kaže da je i svoju monografiju u kojoj je otisnuto 50 reprodukcija platila u slikama. “Takav način plaćanja nije neuobičajen u svijetu hrvatske naive”, kaže.

Za slikaricu Nadu Vukres, rođenu u Kalinovcu, rodnom mjestu Ivana Lackovića Croate, kažu da radi na tragu hlebinske škole, ali s posebnim ženskim senzibilitetom. Njezine slike nalaze se kod britanske kraljice Elizabete II., kod predsjednika Češke i Kine, a upravo dovršava rad za norveškog kralja. U veljači će u galeriji “Mirko Virius” imati izložbu kojom će obilježiti 30. godišnjicu rada i izlaganja. Na izložbi će se predstaviti s 30-ak ulja na staklu, uglavnom podravskih pejzaža, kojima ovjekovječuje mir i spokoj tog kraja. To je uočio i kritičar njemačkog dnevnika Frankfurter Rundschau, koji je nakon njezine izložbe u Frankfurtu zapisao da “slikama želi zaustaviti nalet civilizacije”. Naime, Nadi Vukres najveća je inspiracija priroda, “ljepota koja nestaje”, i zato već godinama bježi iz Zagreba u Podravinu ili Žumberačko gorje i tamo slika pejzaže, proljetne ugođaje i zalaze sunca.

“Nekoliko godina trajao je zastoj i ništa se nije prodavalo, ali sad se ponovno vraća zanimanje za naivu, osobito kod intelektualaca, koji najviše traže melankolične pejzaže koji odišu čežnjom za rodnim krajem, kao da žele vratiti prošlost”, smatra Nada Vukres koja se uz slikarstvo uspješno bavi i bioenergijom. “Na tržištu su ostali samo pravi slikari, koji rade iz ljubavi, a oni kojima je glavni motiv bila zarada odustali su od naive ili propali. A na svakoj se slici vidi je li nastala iz ljubavi ili zbog novca.”

Na pitanje je li se ukus publike zaista promijenio odgovorila je potvrdno. Kaže kako više nitko ne traži klasične naivne motive s volovima i likovima seljaka. “Kupce ne zanimaju mračne i pesimistične slike, traže djela na kojima se osjeća optimizam i pozitivna energija. Postoje dvije vrste kupaca: jedni traže slike koje će ih razvedriti, jer imaju dovoljno problema u vlastitom životu, a drugi vrlo pažljivo biraju autora, temu i tehniku. A svi oni imaju novaca, slike ne kupuju siromasi. Primijetila sam i da u zadnje vrijeme ljudi veliku pozornost posvećuju pravilima feng shuia. Paze na to da, primjerice, u spavaćoj sobi nikako ne smije biti slika s vodom, a mračne slike masovno izbacuju iz stanova. Mislim da svima treba više svjetla”, zaključila je slikarica.

Nada Vukres ima agenticu koja se brine o prodaji njezinih slika. Na izložbi u Chicagu je od 25 izloženih slika prodala čak devet ulja na staklu. Ali ako joj se kupac ne sviđa, ne želi mu prodati sliku, što njezinu agenticu dovodi do ludila. “Teško se rastajem od slika”, kaže.

Često se u ženskom krugu ističe i Katarina Henc, koja je 80-ih doživjela velik tržišni uspjeh u Hrvatskoj i Europi. U Njemačkoj su izlozi trgovina bili puni njezinih plakata, a na izložbi u galeriji “Mirko Virius” svojedobno je prodala čak 90 posto izloženih slika što je ušlo u povijest galerije kao najveća zarada. Katarina Henc svoj je uspjeh najviše dugovala nostalgičnom ugođaju, a danas se preorijentirala na urbane vedute i odmakla od naive.

Po mišljenju Željke Zdjelar, naivi je najviše naškodila kampanja koja se protiv nje godinama vodi. “Ta se kampanja vodi podzemnim putem, a u tome prednjače izvještačeni snobovi i elitisti koji se boje ruralnog i žele zaboraviti prošlost”, kaže. “Evo, Društvo hrvatskih naivnih likovnih umjetnika ne može ući u svoju sobicu u Hrvatskom domu likovnih umjetnika, koja nam je službeno dodijeljena. Zato mislim da podjelu na naivno i akademsko slikarstvo treba revalorizirati u zdravom kontekstu”

“Moj slučaj pokazuje neslaganje kritičara oko definiranja naivnog slikarstva”, kaže Dragutin Trumbetaš koji je godinama živio u Njemačkoj i upravo piše roman o osobnoj i društvenoj povijesti, od Marxa i Tita do naših dana. “Neki me nazivaju naivcem, drugi autsajderom, treći marginalcem, a njemački likovni kritičari svrstali su me u grupu socijalno kritičnih autora. Uvijek sam se odmicao od onoga groznog naivnog slikarstva koje je uništilo hrvatsku naivu. Postoje deseci naivaca koji predstavljaju Hrvatsku u svijetu na kojekakvim izložbama, a zapravo su loši slikari i iskorištavaju trend.”

Željka Zdjelar kaže da se ne prodaje puno, ali da u galeriju sve više dolaze Japanci, Amerikanci i Izraelci koji najviše traže arhetipove hlebinske škole, poetične i idilične pejzaže romantična ugođaja. “Zadivljuje me njihovo znanje ? dođu s popisom slikara i onda u skladu s dubinom džepa odabiru svog favorita ili pak njegov surogat. To su uglavnom visokoobrazovani koji dobro zarađuju. Odlično poznaju i najskuplje hrvatske autore poput Lackovića i Rabuzina iako ne kupuju njihova ulja. Jer cijene najvećih i dalje su vrlo visoke i prosječni kupac to si ne može priuštiti. Kod nas najviše kupuju Lackovićeve grafike i mlađe epigone hlebinske škole, koje mogu dobiti za 500 do tisuću eura. Čim smo uveli mogućnost prodaje preko Interneta, iz poznate tokijske dizajnerske kuće stigla je narudžba za tri klasika hlebinske škole.”

U Hrvatskoj su 1931. Krsto Hegedušić i članovi grupe Zemlja odlučili prikazati eksperimente samoukih slikara iz njegova rodnog sela Hlebina. Zapravo, htio je vidjeti može li u svom rodnom selu otkriti talentirane ljude bez likovne akademske naobrazbe, koji mogu slikati. Zanimanje za naivu ponovno se počelo javljati 50-ih, u doba kad je apstrakcija bila najjača, zapravo kao protuteža apstrakciji. Naivu je tada fascinantno prihvaćala publika, ali i kritika. Po Crnkovićevu mišljenju, animoziteti vezani uz naivu pojavili su se kad su se slike naivaca počele odlično prodavati. Primjerice, Ivan Generalić rasprodao je gotovo sve slike sa svoje prve samostalne izložbe 1953. u Parizu.

To je izazvalo dvostruki efekt: mnogi ljudi iz njegovih rodnih Hlebina, nastavlja Crnković, odlučili su se za slikarstvo pa je nastao trend naive, a s druge strane javili su se prvi žestoki sukobi između akademski školovanih i neškolovanih umjetnika. Tako je Generalić zajedno s Hegedušićem sudjelovao na izložbama sve do 1959., a onda se između njih dogodio raskol. Kad su zajedno izlagali u Palace de Beaux Arts u Bruxellesu, belgijska kraljica kupila je Generalićevu, a ne Hegedušićevu sliku. “Znači, između velikog slikara i akademika kakav je bio Krsto Hegedušić, koji je imao svoju majstorsku radionicu i u to doba bio jedan od politički najutjecajnijih ljudi, i samouka slikara iz Hlebina, koji je bio izvorni talent i napravio fascinantnu karijeru, ona je izabrala ovog drugog i nije čudno što se dogodio raskol.”

“U socijalizmu, odnosno komunizmu naiva nije bila službeno podržavana od države jer je bila dovoljno podržavana izvana, no budući da smo imali većinsko seljačko stanovništvo, normalno je da se na umjetnost seljaka gledalo blagonaklono”, objasnio je Crnković odgovarajući na pitanje o sprezi politike i naive. “Devedesetih se politika umiješala u naivu, nestali su kriteriji, izgubila se kritičnost i isplivale su mnoge problematične vrijednosti, pojavilo se ‘Čudo hrvatske naive’, najveći balast s kojim se i danas nosimo. Bio je to privatni biznis koji su političke strukture podržavale i koji je protežirao neka imena čije slikarstvo nema vrijednost, ali je postizalo fantastične cijene. Pouzdano znam da su slike nekih autora u toj trgovini stajale čak tri do četiri puta više nego u New Yorku i Parizu. Dakle, 400 posto više! Takve cijene stvorile su još veći animozitet prema naivi. Usto, bivši predsjednik Franjo Tuđman za jednu je Novu godinu posjetio tu trgovinu na Trgu bana Jelačića, a nikad nije posjetio naš muzej.”

Na pitanje može li se naiva kao stil ponovno vratiti u žižu interesa, Dragica Lončarić odgovorila je sljedeće: “To je teško reći. Možda se ljudi jednog dana, kad se zasite videa i performancea, ponovo zainteresiraju za naivu kao iskreno slikarstvo koje nema intelektualno zaleđe.”

Nina Ožegović – Nacional br.480

Bosanski je mornar za istarske kažune majstor

KANFANAR – Na svjetskoj izložbi cvijeća i krajobrazjie arhitekture u francuskom Nantesu, koja je jučer zatvorena, posjetitelje je posebno oduševila “istarska kampanja” s origmalriim kažunom u sredini, kojega je izradio inženjer pomorskog prometa Sead Šabanović iz Kanfanara.

Iako sam rođen i odrastao u Živinicama kod Tuzle, oduvijek me privlačilo more pa sam 1985. završio Višu pomorsku školu u Rijeci i 12 godina plovio na domaćim i stranim brodovima, sve do 1987. godine, kada sam sa suprugom u Kanfanaru doživio prometnu nesreću nakon koje smo obadvoje postali invalidi. Morao sam se odreći brodova i sada slobodno vrijeme provodim u uzgajanju voćaka, pčelarstvu i izradi kažuna, krušnih peći i “istarskih kampanja”, rekao nam je bosanski mornar koji se tek u Istri prvi put susreo s jajolikim poljskim kućicama, sazida-nima bez žbuke slaganjem škrilja istarskog vapnenca. U polju svoga punca vidio je ruševni kažun iz kojeg je izrastao hrast. Obnovio ga i tako otkrio hobi.

Jedna njegova mini-istarska kampanja stigla je čak i u Vatikan Papi, a jedna je i u Crkvi sv. Eufemije.

Ova velika, podignuta na izložbi cvijeća u Nantesu, bit će ovih dana pažljivo razmontirana, a želja je Seada Šabanovića najesen ponovno složiti svoj kažun i darovati ga domaćinu kao uspomenu na Devetu međunarodnu izložbu cvijeća i krajobrazne arhitekture.

Franjo Žeravica – Večernji list

Čarobne niti kanfanarske neviste

ROVINJ – Sveta Eufemija, suhozidi, kažuni, boškarini, ribari i težaci, ognjišća, sutoni i cvijeće samo su neki od motiva slika Olge Vincel, kanfanarske neviste i autorice izložbe »Istra u koncu«, otvorene u gradskoj kavani »Plazza«. Ono što ovu izložbu čini drugačijom od drugih jest autoričin originalni alat za rad. Umjesto kista i boja, Olga Vincel radi sa svilenim koncem i strojem za kojim stvara svoje slike iz djetinjstva rodnog sela i poznatog zavičaja.

Kako je prilikom otvorenja izložbe, na kojoj se može vidjeti pedesetak slika Olge Vincel, naglasio Anton Meden, predsjednik Udruge Dvjegrajca, kojoj i autorica pripada, gospođa Vincel je rođena u Svetom Petru u Šumi a strojnim vezom po čela se baviti u svojoj osamnaestoj godini. Članica je HDLUa i Društva naivnih likovnih umjetnika, iza nje su brojne domaće i međunarodne izložbe, među kojima i ona pod nazivom »Volim Zemlju« održana u Seulu 2000. godine na kojoj je predstavljala Hrvatsku. Izložba slika kanfanarske neviste bila je popraćena i prigodnim riječima Marije Sošić, koja je pročitala svoju pjesmu »Čarobne niti« iz istoimene zbirke pjesama, posvećene upravo ovoj umjetnici i vezilji.

Izložbu »Istra u koncu« svi zainteresirani imaju prilike razgledati u »Plazzi«, a onima kojima to ne bude dovoljno autorica poručuje da je posjete u njenoj novootvorenoj galeriji u Ulici Casale 11.

N. O. RADIĆ – Glas Istre

Rasvijetljeno djelo pomalo zaboravljenog povjesničara, pedagoga i javnog djelatnika

KANFANAR – U organizaciji Općine i udruge Dvegrajci preksinoć je u zgradi Osnovne škole predstavljen zbornik radova izloženih na znanstvenostručnom skupu o Ivanu Rabaru, koji je rasvijetlio životni put i djelo već pomalo zaboravljenog povjesničara, pedagoga i javnog djelatnika. Rabar je rođen 1851. u obližnjim Ladićima, pa je u povodu 150te obljetnice njegovog rođenja na poticaj Josipa Fola u Kanfanaru održan prvi dio znanstvenog skupa. Drugi je dio skupa u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti održan svibnja 2001. u Osijeku, gdje je Rabar dugo službovao i osnovao Učiteljsku školu. Potom je prošlog mjeseca u Osijeku predstavljen zbornik radova, a tom je prigodom otkrivena i spomen ploča koju je izradio Šime Vidulin.

Predstavljanju zbornika nazočili su među ostalim osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić, pročelnik za društvenih djelatnosti Slavonskobaranjske županije Ljerka Dobaj Ristić i zamjenik pročelnika društvenih djelatnosti Istarske županije Vladimir Torbica. Nakon pozdrava domaćina, načelnika Kanfanara Antona Modesta, Zlatko Kramarić je rekao da je Ivan Rabar svojim znanstvenim i javnim radom aktivno sudjelovao u kulturnoj {1 povijesti Hrvatske na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Ljerka Dobaj Ristić je istakla njegove zasluge i u obrazovanju, posebno oko osnivanja Učiteljske škole, čime je zadužio Osijek i Slavoniju.

Zbornik je u ime izdavača HAZUa predstavio Julijo Martinčić, zahvalivši se Josipu Folu, autoru hommagea Rabaru, u kojem su istraženi njegovi obiteljski korijeni i životni put od Kanfanara, u kojem je polazio osnovnu školu, preko Zagreba, do Osijeka, Rijeke i ponovno Zagreba. Josip Bratulić je autor eseja o bogatoj suradnji Ivana Rabara s Maticom hrvatskom, u čijem su izdanju izlazile njegove povijesne knjige. Ravnateljica osječke gimnazije Marija Šerić pripremila je prilog o pedagoškom radu Ivana Rabara u Osijeku, gdje je nakon vođenja Učiteljske škole dugo bio i ravnatelj Kraljevske gimnazije. Goran Crnković iz Državnog arhiva u Rijeci je istražio Rabarov pedagoški rad u Rijeci, posebno osnivanje Male komunalne gimnazije u Voloskom, tada središtu hrvatskog nacionalnog pokreta u Istri.

Stjepan Sršan iz Državnog arhiva u Osijeku je pak istražio javno djelovanje Rabara u Osijeku, gdje je bio jedan od glavnih pokretača duhovnog i nacionalnog pokreta, povjerenik Matice hrvatske te aktivno djelovao u gospodarskom društvu i Crvenom križu. Irena Vodopija s Visoke učiteljske škole obradila je Rabarov rad na osnivanju Učiteljske škole. Rabarov rad kao povjesničara i pisca istražio je Ivan Balta s osječkog Pedagoškog fakulteta, dok je Vilim Matić iz Državnog arhiva u Osijeku obradio njegovo ravnateljstvo Kraljevskom gimnazijom od 1894. do 1909. godine.

Na kraju su izmijenjeni darovi, a Julijo Martinčić je ravnateljici Osnovne škole Ani Gjenero darovao portret Ivana Rabara, koji će krasiti prostorije škole. Predstavljanje zbornika uveličao je nastup KUDa Dvigrad. Na kraju je za sudionike predstavljanja, među kojima je bilo puno uzvanika iz Osijeka, upriličen posjet Dvigradu.

A. POKRAJAC – Glas Istre

Older posts

© 2017 Dvegrajci

Theme by Anders NorenUp ↑