U Galeriji »Mirko Virius«, Tkalčićeva 14. do 23. rujna bit će otvorena izložba slika Olge Vicel.

»Njezina primarna žudnja za vezenjem seže u najraniju mladost kada je željela, ne znajući još kako, zapisati koncem neka svoja rana sjećanja vezana za pastoralne prizore voljene, središnje Istre. Plemenitu dostojanstvenost baškarina, glasnu živost karte, miris ognjišća, bukaletu mirisom vina ispunjenu, suspregnutu toplinu i riječi none i noneta, delo u kampanji. Mirisi i sjećanja. Sjećanja i mirisi. I prvo ostvarenje ove osebujne autorice. Ruže na crnom veluru, strojnim vezom, višebojnim svilenim koncem izvezene. I žudnja za »pravom slikom«, prvim istarskim kažunom, prvim folklorašima, ne tako davne 1991. godine. I tako je krenulo. Tiho i skromno. Radeći i ispravljajući samu sebe, kao sebi samoj najstroži kritičar. Poradila je marljivo na otjelotvorenju svojih sjećanja, oplemenila ih doživljajem. Bez opterećenja preuzetom naracijom, bez artificijelne poze i teatralnosti, bez plačljive sentimentalnosti. Jednostavno, sve je svela na elementarno, oživjevši tako svoje davne vizije. Oslonila se instinktivno na tradiciju pučke i intuitivno na tradiciju građanske (primijenjene) umjetnosti vezenja, radeći uvijek sa srcem. Ona je i pored toga izvorna i samonikla, utoliko što je sama iznašla novi likovni put, u okvirima fenomena naive, ali i izvan njega. U slikarstvo je uvela svileni konac i strojno vezenje u već za sada impresivnu, mozaičnu cjelinu. A u njoj je tak srčano i jednostavno pokazala svoju voljenu sredinu »srca od Istre«, bez imitativnih natruha. U ovoj autentičnoj priči stvarateljice autodidakte ona nije samo apsolutno odličan zanatlija. Ona u sebi nosi i u sliku pronosi izuzetno dobar, urođeni smisao za kompoziciju, zalažući se sa potpunim pripadanjem za očuvanje autohtonog, istarskog bića.

Od malenog segmenta veza kojega minuciozno gradivno izrađuje mijenjajući nebrojeno puta – ne samo boju, već nijansu sjajnog, svilenog konca – ona mozaikalno slaže, trpno poput istarskog suhozida – svoju sliku svijeta. (…) Vjerni uvijek doživljenom i viđenom. Redaju se tako prizori kažuna, izmjenjuju se godišnja doba odvojena u pripadajuće boje, zalasci sunca uz more, opojnom miriše lavanda, rascvjetale livade prizivaju razigrane leptire, dostojanstvene masline – čuvarice su i odrediteljice podneblja koje u nepomaku prate minuća, te njezin voljeni Dvigrad. On koji ponositi i vremenu usprkos, kruni krajolik svojom reprezentativnošću, obavijen nujnošću zaborava i tugom, istovremeno. (…) U svom opusu autorica nam je poklonila Istru koje više nema i svoju toplinu sjećanja na jedan potpuno jedinstven način, kako je otvarajući samostalnu izložbu Olge Vicel u Klubu studenata Istre u Zagrebu godine 1996. ustvrdio prof. Josip Bratulić. Na neki jednostavan i primaran način Olga Vicel discipliniranom strogošću razrađuje svoj motiv dok u svoje slike istovremeno unosi nadu u obnovljeni svijet, s povjerenjem u onaj »mali izgubljeni raj« i u njegov povrat.«, piše u predgovoru kataloga Gorka Ostojić Cvajner.

Vjesnik, Srijeda, 15. rujna 1999.