Dvigradski kanonici nakon što je Dvigrad napušten – Lo Stemma della Famiglia Brati o Bratti – Dvigradski podeštat Zarotti u selu Marići – Arheologija i turizam u Hrvatskoj – Drei Schriften Drei Sprachen – Kanfanar in prähistorischer Zeit – Kulturna osebujnost Istre u glazbi, riječi i slici – Putopis zavičajem, milenijska prošlost jednog kraja

Dvigradski kanonici nakon što je Dvigrad napušten

Kanonik Anton Černja dao je izgraditi 1692. god. prvu kuću za kler u Kanfanaru, to je i današnja župna kuća. Kako možemo vidjeti, izgrađena je prije nego crkva Sv. Silvestra koju je isto dao graditi isti kanonik. Za kanonika Antona Cernju možemo kazati da je bio najveći graditelj među svojim kolegama.

Kanonik Georgius (Jure) Korenić je godine 1702. sagradio za sebe i nasljednike kuću s druge strane Drage i time je udario temelje selu Korenići.

Kanonik Bartolomeus Frankaz(a) sagradio je svoju kuću 1714. god. koja danas nosi adresu Trg Sv. Valentina.

Najskromniju kuću među kanonicima sagradio si je kanonik Georgius (Jure) Mihović i to godine 1725. Danas je ta kuća na adresi Mate Balote br. 9.

Kanonik Ioannes (Ivan) Meden je za sebe i nasljednike sagradio kuću 1726. god. na tada budućem trgu (danas Trg Marka Zelka).

Kanonik Ioannes Morosini sebi je kuću sagradio godine 1782. Danas je to na adresi Mate Balote br. 12.

Ostali kanonici za koje se ne zna da su gradili kuće a službu su vršili u ovoj župi jesu: Kanonik Michael (Mihovil) Sošić (pokopan u župnoj crkvi Sv. Silvestra 1713. god.), Kanonik Matthaeus (Marija) Matohanca (pokopan u župnoj crkvi Sv. Silvestra 1742. god.), Kanonik Zuane Meden (godine 1730. dao je sagraditi zvonik, možemo pretpostavljati da je stanovao kod svog rođaka) i Kanonik Zuane Červar.

Anton Meden – Obavijesti župe KANFANAR 12(II) – 13.06.2004.
povratak

Lo Stemma della Famiglia Brati o Bratti

Uno stemma, del quale finora si ignorava l’esistenza, è stato riportato alla luce sulla facciata dell’abitazione di Nino Šosić a Canfanaro, in via Filići, durante lavori di ristrutturazione. E posizionato orizzontalmente e funge da pietra d’angolo sul lato sinistro della casa. Lo stemma non è stato danneggiato nel corso dei lavori, ne è stato coperto dal nuovo intonaco, ma gli è stata riservata una cornice che, considerando il valore culturale di questa lapide – monumento, ritengo essere un’iniziativa molto lodevole da parte di tale famiglia. Comunque la lastra calcarea risulta scalpellata un po’ dovunque attorno all’ovale (si intravedono le foglie d’acanto in capo ed in punta), ma sono intatti tutti gli elementi araldici.

Lo studio dell’araldica di Docastelli del prof. Giovanni Radossi, del quale mi sono subito ricordato non appena notato il reperto, manca di questo stemma; e così, sapendolo un esperto di araldica – specie di quelle nobili famiglie capodistriane, dalle quali veniva prescelto il podestà di Docastelli durante la dominazione di Venezia – ho fatto un disegno dello stesso che gli ho spedito unitamente ad una breve descrizione. Ricevuto dal prof. Radossi al Centro di ricerche storiche di Rovigno, di cui è direttore, con documenti alla mano, ha concluso trattarsi del blasone gentilizio della nobile famiglia capodistriana dei Brati o Bratti, la cui esistenza è confermata anche dall’epigrafe del 1714 su una lapide nella chiesa di San Silvestro, a Canfanaro, dove risulta che Ioanne Brati vi fu praetore, cioè podestà. Considerando che in quel periodo Docastelli era già stata abbandonata e che, nella cronaca dei suoi podestà, questo nominativo non risulta, e che la famiglia dei Brati scomparve nel 1848, e da ritenere che tale stemma non sia stato portato da Docastelli come altri reperti, ma che sia sempre stato a Canfanaro. Vale a dire che a Canfanaro, successore dell’abbandonata Docastelli, il clero e le autorità comunali trovarono dimora sicuramente già negli anni settanta del secolo XVII.

Brati, anche Bratti. Antica famiglia Nobile di Capodistria, oriunda dell’ Albania nel secolo XIII, fregiata del titolo di Conte, estinta nel 1848. Un Alberico Bratti di Capodistria ebbe in pegno dal Patriarca Gregorio di Montelongo (1251-1269) il castello di S. Giorgio in Laymis. ( …).

Questa famiglia feudale fu aggregata al Nobile Consiglio di Capodistria i128 apri- le 1423 (. ..). I Bratti furono iscritti nel Ruolo dei titolati, istriani col titolo di Conte, concesso dalla Repubblica Veneta nel 1725. Si trasferirono a Venezia e nel 1802 Giovanni Antonio fu nuovamente aggregato al Nobile Consiglio di Capodistria.

Sardo Bratti esercitava l’arte tipografica a Capodistria con Panfilo Castaldi nel 1461. Michele B. fu sindaco di Capodistria nel 1491. Anselmo e Giovanni B. vicedomini di Capodistria (1495 ca.). Giovanni Brati Pretore di Due Castelli nel 1714.

Arma: Di rosso allo scaglione d’argento “(G. De Totto, “Famiglie dell’Istria veneta)”.

Scudo sagomato, bisantato di quattro.

Anton Meden, “Lo Stemma della Famiglia Brati o Bratti”, La Ricerca, Bolletino del Centro di Ricerche Storiche di Rovigno n. 25-26 settembre-dicembre 1999, p. 12.
povratak

Dvigradski podeštat Zarotti u selu Marići

U selu Marići na broju 23, vlasnika Marijana Marića (Pilan) na tavanskom oknajcu ima natpis na donjem i gornjem kamenom dijelu okvira (koji je u prijašnjem obliku činio jednu cjelinu), gdje na donjem dijelu piše OLIVER -ZAROT… Na daljnji tekst legao je vertikalni dio prozorskog okvira i sakriva što dalje piše ali sa sigurnošću se može pretpostaviti daje nastavak ..TI.

Naime, pretpostavljam da je to ime dvigradskog podeštata OLIVERO ZAROTTI, dok je na gornjem dijelu uklešena godina MDLXXXXIII. Ova se je kuća (postoji originalni nacrt) počela graditi 1888. god. a taje kamena greda, gotovo sa sigurnošću možemo reći, donesena u Mariće iz neke dvigradske kuće oko trga a bila je ugrađena iznad vratiju kuće ove koparske plemićke porodice koja je imala tradiciju da čitav niz godina njezini članovi budu dvigradski podeštati. Inače, podeštat se birao svake godine. Tako nalazimo u novom dopunjenom izdanju liste RETTORI Dl DUE CASTELLI (G.Radossi,Notizie storico-araldiche di Docastelli, Atti,vol XXV 1995.) kronološki pregled o rektorima za koje se imala informacija da su vršili dužnost u Dvigradu.

Obitelj Zarotti, koliko je bilo dosad poznato,vršila je dužnost podeštata; Pietro Zarotti (1606.), Zarotto Zarotti (1712.),Nicolo’ Zarotti (1724.) i opet Zarotto Zarotti (1727.). Prema ovom novo otkrivenom natpisu ovo bi bio prvi Zarotti koji je službovao u Dvigradu i može ga se uvrstiti u listu sa (carattere maiuscola) kao novi nadodan na upražnjeno mjesto za godinu 1593.

Grb ove porodice o kojem piše prof. G. Radossi u gore spomenutom tekstu za kojega pretpostavlja daje od te porodice, nalazi se u Zavičajnom Muzeju rovinjštine gdje je donesen iz dvigradske crkve sv. Sofije a isklesan je na pokrovnoj ploči groba koji je, sjećam se, bio uz sjeverni zid na sredini crkve. Zahvaljujem gospodinu Marić Marijanu koji me je pozvao da vidim kakav je to natpis i ustanovi Centro di ricerche storiche na ljubaznosti i suradnji. Možda će i ovaj mali kamenčić barem nešto pridonijeti općem poznavanju povijesti Dvigrada da se otrgne od zaborava.

Anton Meden – članak za „La Ricerca – Bolletino del Centro di Ricerche Storiche di Rovigno“
povratak

Arheologija i turizam u Hrvatskoj

Arheološki muzej u Zagrebu 2009. godine izdaje knjigu “Arheologija i turizam u Hrvatskoj” skupine autora. U tekstu Martine Barade – Dvigrad, na stranici 261 stoji zahvala našoj udruzi na radu oko očuvanja kulturne baštine Kanfanarskog područja. Osim teksta o Dvigradu, s područja naše općine opisan je i lokalitet Romualdove pećine (strana 306), tekst člana naše udruge Darka Komša. Darko zajedno sa Robertom Bilićem piše i o Arheologiji i turizmu (strana 502). Na strani 307 nalazi se i fotografija ulaza u Romoaldovu pećinu na kojoj su među ostalima i naši članovi – Sead Šabanović, Darko Komšo i Anton Meden.
povratak

Drei Schriften Drei Sprachen

U velikom izložbenom vodiću “Drei Schriften Drei Sprachen” kojeg je izdala Hrvatska akademija znanosti i umjestnosti povodom izložbe koja se održala od 26.04. do 08.06.2002. godine u Staatsbibliothek zu Berlin – na stranici 253 gdije se navode radovi akademika Eduarda Hercigonje spominje se i tekst o Ivanu (Franji) Glaviniću koji je obajvljen u zborniku radova Kanfanar i Kanfanarština.
povratak

Kanfanar in prähistorischer Zeit

Hans-Dieter Kaspar, Elke Kaspar und Anton Meden

Dieses Buch gibt einen Überblick über die prähistorischen Hinterlassenschaften in der Region von Kanfanar von der Periode des Neandertalers bis zur römischen Eroberung im Jahr 177 v. Chr. und zeigt ihren derzeitigen Zustand.
povratak

Kulturna osebujnost Istre u glazbi, riječi i slici

U sklopu osmog Dvigrad festivala Udruga Prosoli – Sveta glazba izdala je zbornik radova “Kulturna osebujnost Istre u glazbi, riječi i slici”. Likovno rješenje za naslovnu stranicu dao je David Meden a među radovima nalazi se rad Antona Medena – Nova pretpovjesna nalazišta na području Dvigraštine.

Sažetak rada:

Govoreći o novim nalazištima iz doba pretpovijesti, s naglaskom na brončano doba na području općine Kanfanar, nabrojao sam sve dosad objavljene lokacije i dodao još 31 novu. Razdoblje pretpovijesti u Istri je zasad slabo poznato i ostaju brojna pitanja koja struka treba pokušati razjasniti, pa će moj skromni prilog biti kamenčić u mozaiku prepoznavanja života i običaja toga davnog vremena. Novine koje sam u svojim traganjima uočio su nekoliko obzidanih mjesta, dalje od gradinskih naselja, manjih površina i manjih dimenzija zidova, koja su prema mojemu mišljenju služila pastirima za držanje stada (koza ili ovaca). Takva mjesta dosad se nisu spominjala u stručnoj literaturi pa će ona sigurno dati nove spoznaje o načinu života onoga vremena, jer ta mjesta moraju postojati i po čitavoj Istri, a i šire. Najviše spominjem grobna mjesta – tumule, koji su s obzirom na broj gradinskih naselja dosad na tom prostoru nedostajali, tako da za neke gradine nije bio poznat ni jedan tumul. Ti su se grobni humci u pravilu nalazili po vrhovima brda oko gradinskih naselja, međutim, ovdje sam ih našao i po padinama ili na manje istaknutim mjestima. Zasigurno najvažnije novo nalazište je neobično i netipično gradinsko naselje sjeverno od sela Korenići, na lokaciji zvanoj Komunski Kr-med ili Škrače, jer to naselje nije bilo branjeno isključivo zidinama, nego u kombinaciji s redovima dugih stijena. Da se tu moglo sigurno živjeti, dokazuju i keramički ostaci impresso keramike iz ranog neolitika, pronađeni u dubljim slojevima sonde
povratak

Putopis zavičajem, milenijska prošlost jednog kraja

Kaštel Dvigrad koji stoljećima odolijeva zubu vremena nalazi se podno Limske drage koja je bila važni prometni pravac tijekom povijesti pa je kontrola nad tim područjem bila iznimno važna.1 Do njega vodi vijugava cesta uz koju se smjestilo niz prirodno kulturnih spomenika. Spuštajući se iz Kanfanara dolazimo do samostana Sv. Petronile, osnovanog 980. godine. Prema pučkoj predaji osnovali su ga sljedbenici Sv. Romualda. Prvi opat za kojega pouzdano znamo zvao se Jerusalem, a spominje se u dokumentu iz 1194. Opatija je trajala sve do 1449. kada se spominje posljednji znani opat Benedetto di Tommaseo.2 Do današnjih dana uspjela se sačuvati cisterna, a od trobrodne crkve ostali su samo zidovi. Mjesto se do 1893. koristilo kao groblje. Zanimljiv je podatak da je na ovom mjestu 1876. pokopan i inžernjer Fridrich Kosztka, zadužen za izgradnju željezničke pruge koja prolazi kroz Kanfanar. Nastavljamo naš put prema Dvigradu koji nas vodi do kruga Sv. Anđela, visokog kamenog bloka koji se uzdiže iznad drage, gotovo nevjerojatno zvuči da je tu nekad bila smještena kapelica Sv. Mihovila, za koju izvori navode da je 1801. već bila potpuno srušena. Neposredno iznad Dvigrada nalazi se jednobrodna crkva Sv. Antuna opata, izgrađena u drugoj polovici XV. st. oslikana freskama Šarenog majstora. Dvigradsko se područje u antici nalazilo između Pulskog i Porečkog agera. Po epigrafskim spomenicima vidljivo je da je ta zemlja bila naseljena Histarskim stanovništvom, ali i naseljenim veteranima. Dvigrad se spominje 879. u darovnici, kada njegova crkva prelazi u ruke Akvilejskog patrijarha, pod čijom će vlašću ostati sve do 1413. kada prelazi u Mletačke ruke. Prejasnoj gospodarici mora Dvigradski je posjed bio od iznimnog značaja zbog kontrole puta koji prolazi podno Dvigrada, a povezuje unutrašnji dio Istre sa Limskom lukom. Sam naziv Dvigrad označava dva grada, koja su tu u povijesti zaista i postojala.3 Današnji Dvigrad zapravo je kaštel Moncastello, a drugi castel Parentino na istoimenom brdu napušten je još u XI. stoljeću. U Dvigradu se mogu razlikovati dva stupnja razvoja naselja, prvi za vrijeme Akvilejskih patrijarha koja slijedi linije antike i ranog srednjeg vijeka. U ovu kategoriju spada većina naselja: romanička i gotička faza crkve Sv. Sofije, zidine, kule i pretorova palača. Drugi stupanj građen je za Mletačke vlasti, a nakon razaranja od strane Genovežana 1354. udvostručena su gradska vrata, dok su kule popravljene i ojačane. Cisterna je izgrađena 1443, a suburbij se razvija u XV. stoljeću. Izgradnja bazilike Sv. Sofije u Dvigradu može biti datirana tijekom razdoblja romanike u VI. i VII. st., kasnije je u prvoj polovici XIII. st proširena u trobrodnu pa ponovno obnovljena 1381.4 Od očuvanog inventara sada se u crkvi Sv. silvestra u Kanfanaru čuva propovjedaonica iz XIV. stoljeća. Kako navodi Dario Alberi crkva je još u polovici XVII. st kada ju je posjetio biskup Tommasini iz Novigrada bila oslikana motivima starog zavjeta, a bila je prikazana i formacija galija sa poluuništenim Jeruzalemom. Stanovništvo Dvigrada bilo je pretežito Slavensko, za razdoblja seoba u ranom srednjem vijeku, ali i kasnije u XV., XVI. i XVII. stoljeću Slavensko se stanovništvo selilo na to područje. Doseljavali su se organiziranom kolonizacijom Mletačke republike, posredstvom Rašporskog kapetana koji je bio zadužen za naseljavanje novoga stanovništva. Novim stanovnicima dodjeljivana su zemljišta, sve po Venecijanskoj želji kojoj je najvažnije bilo da zemlja napuštena zbog kuge i drugih nedaća bude obrađivana. Izvještajem Fabia da Canala, u katastiku gorivog drva iz 1566. saznajemo da su u tom razdoblju na ovom području bila samo tri naselja, a to su: Dvigrad, Sv. Silvestar ili Kanfanar te Barat. Nastanak ostalih naselja prema tome valja tražiti u razdoblju druge polovice XVI. ili početkom XVII. st. Prema Novigradskom biskupu G.F. Tommasiniu, za vrijeme njegova posjeta Dvigradu u prvoj polovici XVII. stoljeća, tu žive samo tri obitelji. Potpisivanjem Madridskoga mira 1617. prestaje opasnost i potreba da ljudi žive u utvrđenim naseljima, svakako kao važan čimbenik u naseljavanju okolnog područja i postupnog napuštanja Dvigrada valja ubrojiti stalne epidemije kuge, ali i malariju koja je ciklički harala ovim krajevima. Tada počinje jači razvoj okolnih mjesta. Kolonizaciju, na ovom području dosta je teško pratiti zbog nedostatka pisanih izvora.

Spuštajući se iz Dvigrada prema Dragi nailazimo na crkvu Sv. Marije od Lakuća sa grobljem iz XV.stoljeća. Freske Šarenog majstora, svojevrsnog slikarskog servisa koji je u tom razdoblju djelovao diljem Istre, povezuju Mletačke i srednjoeuropske oblike.

Put koji vodi iz Dvigrada do Limskog kanala u povijesti je odigravao važnu ulogu, bila je to važna prometnica kojom se vršila trgovina, napose Istarskim drvom koje je bilo neophodno za Mletački arsenal. Taj nas put od oko pet kilometara dovodi do Limskog kanala na čijem se početku smjestila pećina Sv. Romualda. Naseljena još u prapovijesti u njoj je tijekom sondiranja izvršenog 1961. i 1962. arheolog Mirko Malez pronašao mnogo kosti pleistocenskih životinja kao što su špiljski medvjed, hijena, lav, leopard i ostali, sveukupno četrdesetak vrsta. Najznačajniji nalaz su dva zuba homo sapiens fossilis ljudi iz mlađeg paleolitika, ujedno najstariji ljudski ostaci pronađeni u Istri. Pronađeni su i artefakti kojim su se ti ljudi služili, a pripadaju u razdoblje gravettiena i orinasienja, datiranih na oko dvadeset tisuća godina starosti. Pronađeno je i ostataka keramike iz brončanog doba. U pećini nije pronađeno niti jedno ognjište pa se vjeruje da pećina nije bila stalno boravište ljudi. Posljednja istraživanja pokazuju da je pećinu posjećivao i neandertalac. Osim kolonije od oko tisuću šišmiša rijetke vrste Miotis Miotis tu živi i sub endem Laemostenous Cavicola subsp. Romualdi. Temperatura je konstantna tijekom cijele godine i iznosi oko 13 C. Pećina je bogata stalaktitima, stalagmitima i stalagmatima, a dužina joj je 105 metara. U njoj je boravio Sv. Romualdo, plemić rođen u Ravenni. Nakon što je vidio oca kako ubija rođaka u duelu, potresen događajem povlači se u samostan Sv. Apolinara. Nije mu se sviđao bogat život benediktinaca, pa je odlučio sastaviti nova stroža pravila življenja. Zbog takvog se postupka morao skloniti u Istru. Najprije je boravio u maloj pećini na sjevernoj strani kanala, međutim tu mu ljudi nisu dali mira u meditaciji pa se iselio u dublju pećinu u kojoj je živio od 1001. do 1003. Prema legendi u te tri godine nije izlazio iz pećine, a hranu mu je donosio pastir sa kojim je održavao kontakte. Duhovno osnažen vratio se u Italiju i tu osnovao red Kamaldoležana, nakon čega 19. srpnja 1027. umire. Tijelo mu je 1127. preneseno u samostan Sv. Apolinara u Ravenni, a 1453. u crkvu Sv. Blaža u Fabriano gdje se i danas nalazi. Uspomena na njega štovala se 7. veljače kada bi se ljudi predvođeni svećenikom, iz crkve Sv. Martina na istoimenom brdu spuštali do pećine.

Limski kanal dugačak je devet kilometara, bio je luka Dvigradskog područja. Voda je na pojedinim dijelovima boćata zbog mnogobrojnih izvora. Okružuje ga bujna vegetacija, a razvio se i uzgoj riba. Iznad kanala smjestila se crkvica Sv. Mihovila iz VI. stoljeća sa samostanom iz XI. stoljeća.

Ovaj putopis predstavlja samo jedan pokušaj kratkog ocrtavanja povijesti Dvigradskog kraja. Područje koje je tijekom svojeg stoljetnog postojanja imalo izniman strateški značaj Prejasnoj gospodarici mora Mletačkoj republici, valja još dublje sustavno istražiti i osvijetliti njegovu povijest koja bi trebala dovesti do njegove još veće valorizacije.

____________________
1Ovim se putem izvozilo drvo koje je bilo od iznimne važnosti za Venecijanski arsenal, osim toga tu su se ubirale carine za robu koja se izvozila iz Istre. Miroslav Bertoša, Dvigradsko područje prema nekim dokumentima iz XVI-XVIII stoljeća ; Antroponimija dvigradskog područja 1400-1750., Rijeka ; Pula, 1969. str. 163.
2Dario Alberi, Istria – storia, arte, cultura., LINT, Trieste 1997., str. 1420.
3Kaštel je dobio ime prema postojanju dva grada podno drage, Moncastella i Parentina, nakon propadanja Parentina, Moncastello preuzima ulogu obaju gradova, stoga i naziv Dvigrad. U povijesnim se izvorima još naziva talijaski Duecastelli, a stanovnici prema Istarskom razvodu Dvejugrađani. Zanimljiv je podatak da ga stariji stanovnici Kanfanara nisu tako zvali, naime oni još i danas koriste naziv Stari grad.
4Pretpostavlja se da je crkva obnovljena upravo te godine zbog odmazde koju su tada Genovežani izveli nad Dvigradom kako bi osvetili poraz u Mletačko-Genoveškom ratu.

Marko Jelenić
povratak