Nakon šest stoljeća, opet Dvigradski statut

KANFANAR – Nakon šest stoljeća, feudalni statut Dvigrada, nekada najmoćnijeg srednjovjekovnog grada u Istri, ponovo će ugledati svjetlo dana, u sklopu projekta transkripcije, prevođenja i stručne obrade istarskih statuta koji se čuvaju u pazinskom Državnom arhivu.

Šest godina rada Taj projekt prekjučer su u kanfanarskoj školi Petra Studenca predstavili mr. Jakov Jelinčić, koji na inicijativu Udruge za čuvanje kanfanarske baštine “Dvegrajci”, već šest godina radi na tomu pravnom dokumentu, i ravnateljica Državnog arhiva u Pazinu Tajana Ujčić.

Dvigradski statut vjerojatno je nastao polovicom 14. stoljeća, a mletački dužd ga je odobrio 1428. godine. Nakon Eufrazijane i pulske Arene, istarski statuti mogu se svrstati na treće mjesto po svojoj kulturno-povijesnoj vrijednosti jer svjedoče o pravno utemeljenom životu u istarskim gradovima još kada to nije imala većina europskih gradova – rekao je tom prigodom mr. Jakov Jelinčić.

Tekst izvornika pisan je na srednjovjekovnom latinskom jeziku i to je tipičan feudalni zakonik u kojem se, primjerice, propisuje odsijecanje ruke za kradu, ali i notaru za izdavanje lažne isprave.

Visoke globe

Propisuje se i plaćanje visokih globa za klevetu nevinih žena, prodaju mesa uginule životinje, bacanje smeća i prolijevanje prljave vode na ulicu. To su na predstavljanju Statuta na latinskom i u hrvatskom prijevodu pro-čitali pazinski gimnazijalci Rita Meden i Ivan Perišić. Općina Kanfanar iz svog proračuna već je izdvojila dio novca za tiskanje Statuta, a realizaciju cijelog projekta obrade dvadesetak istarskih srednjovjekovnih statuta pomoći će županija.

FRANJO ŽERAVICA – Večernji list

Dvigradski statut povijesno važan kao Eufrazijana

KANFANAR – U dvorani OŠ Petra Studenca jučer je predstavljen projekt objavljivanja Dvigradskog statuta, koji se priređuje u izdanju Državnog arhiva u Pazinu i uz potporu Općine Kanfanar i Istarske županije. Kako je rekla ravnateljica arhiva Tajana Ujčić, Dvigradski statut se objavljuje u sklopu objave sadržaja nekoliko vrijednih srednjovjekovnih statuta istarskih gradova, čija je povijesna važnost slična onoj Eufrazijane i pulskog amfiteatra. Dvigradski ima i svjetsko značenje, pa će biti objavljen uz povijesni uvod dr. Slavena Bertoše, pravnu analizu dr. Nele Lonza, prijevod mr. Jakova Jelinčića, kojem će recenzenti biti dr. Mirjana Matijević Sokol i akademik Lujo Margetić. Na kraju će zbog velikog značenja za stručne krugove biti objavljeni i opširni sažeci na nekoliko svjetskih jezika.

Govoreći o radu na prije¬vodu, Jelinčić je rekao da je Dvigradski statut prožet misterijima. Vjerojatno je nastao 1413. godine, a nakon što je Dvigracl na zamolbu svojih stanovnika od venecijanskog dužda dobio gradonačelnika, dorađen je i u sadašnjem obliku objavljen 1428. Do 1990. se čuvao u riječkom arhivu, a zahvaljujući naporima tadašnjeg ravnatelja Dražena Vlahova, uoči Domovinskog rata je dopremljen u Pazin. Pisan je na starolatinskom jeziku, pa se mora pažljivo prevoditi, posebno pazeći na pravne norme koje su tada bile u uporabi. Jelinčić se za potporu u radu na sta¬tutu zahvalio Dvegrajcirna i njihovom neumornom predsjedniku Antonu Medenu. Zahvalio se i bivšem i sadašnjem načelniku Mariju Červaru i Antonu Modestu, koji su potpomogli rad na projektu. Anton Meden je objavio da je Općina Kanfanar ove godine u svom proračunu osigurala 70 tisuća kuna za ovaj projekt. Podsjetio je da se na prijevodu radi od 1999., kada je izdana prva monografija Kanfanarštine. Načelnik Modesto je naglasio da je Općina procijenila važnost projekta i odlučila podržati njegovo reizdanje. Predstavljanje je vodila Marija Sošić. Najavio ju je mali bubnjar Erik Peruško, a pojedine odredbe statuta govorili su đaci pazinskog kolegija, Rita Meden na latinskom i Ivan Perišić na hrvatskom.

A. POKRAJAC – Glas Istre

Kašteljir će biti prvi ekopark na Kanfanarštini

KANFANAR – Udruga Dvegrajci, koja se bavi očuvanjem i promicanjem kulturne i prirodne baštine Kanfanarštine, prošlog je vikenda organizirala akciju čišćenja i uređenja gradine Kašteljir sjeverno od Kanfanara, na južnoj padini Limske drage. Na donjem platou gradine, podno nedavno obnovljene romaničke crkve Sv. Agate iz 11. stoljeća, postoji pećina iz koje na dva mjesta izvire voda. Na platou je još sedam izvora koji su, sve dok Kanfanar nije dobio vodovod, bili važni za opskrbu pitkom vodom. Uz izvore su kasnije napravljeni kanali u kojima se skupljala voda i preko pročistača ispuštala u veliku cisternu. Starije Kanfanarke se još sjećaju kako su za suša u brentama nosile vodu na leđima do svojih kuća.

Zbog vode su oko Kašteljira u ta vremena pasla stada ovaca pa ga nije trebalo čistiti. Budući da više nema ni ovaca ni ovčara, raslinje je prekrilo gradinu, a ulaz u pećinu i prilaz izvorima je potpuno obrastao šikarom. Dvadesetak ljubitelja prirode uspjelo je ‘ ukloniti raslinje pa je Kašteljir zasjao nekadašnjim sjajem. Kako bi dočarali ugođaj nekadašnjeg života na gradini, Dvegrajci su sa sobom poveli arheologa Darka Komšu iz Arheološkog muzeja Istre i etnologa Roberta Bilića iz Etnološkog muzeja Istre. Komšo i Bilić su, uz predavanje o životu u gradinama, demonstrirali razne vještine nekadašnjih stanovnika.

Tako su Dvegrajci mogli vidjeti kako se u prapovijesti palila vatra kremenom i štapom na drvetu te kako se izrađivalo oružje za lov, od luka i strelica do noževa od kamena.

Kašteljir potječe iz brončanog doba, a prostire se od crkve Sv. Agate na nekoliko platoa do strme padine Limske drage. Nastao je oko pećine i izvora vode, koji su s dubokom, plodnom i vlažnom Limskom dragom bili pravo utočište prvim lovcima i skupljačima bilja. Početkom stoljeća locirao ga je tršćanski arheolog Marchesetti, pa je ušao u katalog tadašnjeg pulskog Gradskog muzeja. Imao je tri reda bedema, koji su obrubljivali pojedine uzvisine. Prema opisima tadašnjih arheologa bedemi su bili savršeno vidljivi, a kroz njih je prilazila i cesta za Barat, na drugoj strani Limske drage.

Kašteljir je istraživan i nakon Drugog svjetskog rata, kada se okolna zemlja još obrađivala, pa su tu pronađeni dijelovi keramike . Prostor gradine je danas zarastao i nepregledan. Dvegrajci žele to promijeniti pa prema svojim planovima, koje podržava Općina Kanfanar, na ovom području namjeravaju urediti prvi mali ekopark na Kanfanarštini. U udruzi koja je od zaborava spasila mnoge znamenitosti ovoga kraja već razmišljaju i o drugom etnoparku, lokvi Škarpeniž istočno od Kanfanara. Na tom je mjestu također izvor koji je punio lokvu, čije je dno nekad bilo puno vodenog bilja koje se penjalo preko tri reda stijena. Danas je pola lokve zatrpano jalovinom obližnjeg kamenoloma koji će se uskoro zatvoriti, čime će se omogućiti i obnova Škarpeniža.

A. POKRAJAC – Glas Istre

Počela nova ženska era hrvatske naive

“Hrvatska naiva završen je povijesni fenomen jer nema mlađih autora, a u hlebinskom bazenu postoje stotine slikara od kojih možda samo desetak ima izražen individualni stil. Usto, većina je kapitalnih djela hrvatske naive u inozemstvu. Primjerice, Generalićeva “Đeletovačka buna” nalazi se u Njemačkoj, a 120 najvrednijih djela doajena Matije Skurjenija u vlasništvu je poznatog njemačkog muzeja naive Zander pokraj Stuttgardta, u kojem je 500 najvažnijih svjetskih djela. Muzej je osnovala galeristica Charlotte Zander, koja je 1963. u Kolnu kupila sve slike sa Skurjenijeve izložbe. Puno vrijednih djela nalazi se i kod njemačkog arhitekta i kolekcionara Fritza Novotnyja i austrijskog tvorničara Petera Infelda.” Tako govori Vladimir Crnković, direktor Muzeja hrvatske naivne umjetnosti na zagrebačkom Gornjem gradu, odgovarajući na pitanje o stanju u hrvatskoj naivi početkom 21. stoljeća. Željeli smo istražiti koliko je taj autohtoni hrvatski likovni fenomen, poznat i kao “umjetnost srca”, nekad vrlo popularan i isplativ, živ i aktualan u Hrvatskoj i svijetu. Također nas je zanimalo jesu li cijene ulja na staklu hrvatskih naivaca i dalje vrtoglave kao što su bile posljednja tri desetljeća kad su vrhunska djela Ivana Generalića dostizala cijenu od 100 tisuća DEM, a djela Ivana Rabuzina se procjenjivala po broju “punata”, mjerne jedinice vrijedne tisuću njemačkih maraka. Također, zanimalo nas je postoji li interes među mlađim slikarima za naivu, često definiranu kao politički i umjetnički sumnjivu pojavu, te koliko je politika pomogla, odnosno odmogla u njezinoj promociji.

Ta su pitanja posebno zanimljiva zato što je u muzej prošlog tjedna nakon 37 godina izbivanja iz Hrvatske dopremljena slika Krste Hegedušića “Rekvizicija”. Riječ je o temperi i ulju na staklu iz 1933., otkupljenoj od hrvatske obitelji iz Caracasa u Venezueli. To je ključna slika, kaže Crnković, zapravo protoikona hlebinske škole, jer je prva slika na staklu Ivana Generalića nastala 1935., znači dvije godine poslije. Kako je sam Hegedušić napisao na pozadini slike, prvi plan napravio je 1933. prema svojoj znamenitoj slici istoga naziva iz 1929., koja se nalazi u Galeriji moderne umjetnosti u Rijeci, a završio ju je 1959., znači “jedna čitava mladost prošla je unutar tog vremena”.

No kako muzej “stanuje” u vrlo skučenu prostoru na Gornjem gradu, na samo 350 četvornih metara, od čega 200 kvadrata otpada na izložbene dvorane, pitanje je hoće li ta slika biti izvješena ili će završiti u depou. Jer iako je i ministar kulture Božo Biškupić prije dva tjedna nagovijestio da se muzej seli u dvostruko veću Galeriju Gradec, još nitko nije kontaktirao muzej naive pa se ne zna je li to bila politička floskula ili će ideja doživjeti svoju realizaciju.

“Ova zgrada, poznata kao palača Kulušić, vraćena je prije nepune dvije godine pravim vlasnicima, kojima plaćamo ekonomsku stanarinu što je preskupo”, objasnio je problem Crnković. “Usto, ne možemo priređivati izložbe recentnog stvaralaštva jer nemamo prostora. Možemo izložiti samo 80 eksponata ? slika i skulptura, a to je tek četiri posto muzejskog inventara. U našim je depoima pohranjeno sveukupno 1680 djela, od toga oko 300 eksponata iz svijeta. Primjerice, veliku izložbu “Umjetnost hlebinske škole” u svibnju moramo prirediti u Klovićevim dvorima jer kod nas nema mjesta.”

Nakon razgovara sa slikarima, galeristima i povjesničarima umjetnosti, možemo zaključiti da su mišljenja različita, no mnogi se slažu da je trend naive kao likovnog stila prošao. Cijene su pale za oko 50 posto, a trenutačno su najkreativnije i najproduktivnije slikarice naivke, pa se može govoriti i o ženskom fenomenu u naivi. Na primjer, likovni kritičar Tonko Maroević rekao je da su slikarice naivke donijele specifičan ženski senzibilitet i ugođaj prožet nježnošću i romantikom. Usto, promijenjena je tradicionalna, zavičajna tematika pa noviji autori više ne slikaju krave, volove i seljake, nego su se orijentirali prema drugim motivima, primjerice, pejzažima i urbanoj naivi. Također, među naivcima se dogodilo raslojavanje: neki od njih, koji su se obogatili na naivnom slikarstvu, okrenuli su se prema suvremenoj tematici i danas se gotovo stide svoje “naivne” prošlosti. Čini se da između Muzeja hrvatske naivne umjetnosti i Društva hrvatskih naivnih likovnih umjetnika postoji animozitet koji se opravdava strogom selekcijom i željom za kvalitetom. Naime, muzeju zamjeraju “da se bavi samo mrtvacima i prošlošću”, a udruženju da premalo mari za kvalitetu.

“Fenomen hrvatske naive najviše je uništila brutalna komercijalizacija”, objasnio je Dragutin Trumbetaš, naivni slikar i predsjednik Društva hrvatskih naivnih umjetnika, koji je godinama živio u Njemačkoj. “Zamiranju su pridonijeli i sami slikari, te beskrupulozni menadžeri i obični prevaranti koji su slikare tjerali da danonoćno rade i zatim kombijima odvozili slike na prodaju. Mnogi od njih bili su lakomi za novcem i nastala je hiperprodukcija naive, osobito kad su pročitali u Sternu da je Generalićev ‘Crveni bik’ dostigao cijenu od 125 tisuća DEM. Svi su se htjeli brzo obogatiti pa su počeli masovno kopirati najveće velikane hrvatske naive, najviše Ivana Lackovića. Pojavili su se epigoni, kojima je jedini cilj bio zarada. Čak su i neki akademski slikari radili slike u maniri naivaca, potpisivali ih izmišljenim imenima i prodavali u inozemstvu za masne pare. Europsko tržište postalo je zasićeno hrvatskom naivom, 80-ih su u Njemačkoj u svakoj knjižari na pultovima ležale gomile reprodukcija hrvatskih naivaca, koje su se prodavale u bescjenje.”

Po Crnkovićevu mišljenju u Hrvatskoj se 20-ih i 30-ih pojavilo desetak velikana naive, zatim još deset njihovih pratitelja čije slikarstvo ima težinu, a “sve ostalo polako odlazi u ropotarnicu povijesti”. “U Hrvatskoj nemamo ni jednog autora mlađeg od 50 godina ? umrli su gotovo svi velikani, primjerice, Matija Skurjeni, Emerik Feješ, Dragan Gaži, Mirko Virius, Ivan Lacković Croata, a nedavno i Josip Generalić. Ivan Rabuzin je teško bolestan i već dvije godine ne slika. Od velikana ostali su još Mijo Kovačić i Ivan Večenaj.”

Na pitanje koliko je današnja, četvrta generacija naivaca kvalitetna, Crnković je izbjegao izravan odgovor: “Naiva je samouko stvaralaštvo koje je dosegnulo razinu umjetnosti, a sve ostalo je diletantizam, amaterizam, narodna ili pučka umjetnost. Usto, od 80-ih se samouko stvaralaštvo, ono bez likovne akademske naobrazbe, dijeli na tri različita pravca – naiva, art brut kao umjetnost mentalno hendikepiranih osoba i autsajdersko slikarstvo. Društvo naivnih likovnih umjetnika Hrvatske ima oko 200 članova, a mi u muzeju zastupamo samo njihovih 15 autora jer inzistiramo na kvaliteti. Naša se koncepcija temelji na provjerenim slikarima i strogoj selekciji. Na velikoj međunarodnoj izložbi naive u Torinu na kojoj je sa 200 slika bilo zastupljeno 17 slikara iz cijelog svijeta, Hrvatsku je predstavljalo čak četiri autora ? Ivan Generalić, Ivan Rabuzin, Matija Skurjeni i Emerik Feješ, dakle, najboljih. U devedesetima je bilo zanimljivo otkriće Penavuše, koja je 1994. na najvećoj svjetskoj izložbi naivne i autsajderske umjetnosti u Pragu dobila Grand Prix. Što se tiče mlađih, mogu istaknuti jaku žensku liniju na čelu s Nadom Švegović-Budaj iz Koprivnice i Dragicom Lončarić, rođenom u Hlebinama, koja živi u Zagrebu, a tu je i zanimljivi crtač Krešimir Trumbetaš.”

U Društvu naivnih likovnih umjetnika Hrvatske ima 160 autora iz cijele zemlje. Osim tradicionalne i svjetski poznate podravske škole, danas postoje različiti regionalni slikarski krugovi. Kako je rekla Željka Zdjelar, voditeljica galerije “Mirko Virius” specijalizirane za naivu, najjača je podravska škola na čelu s Ivanom Generalićem. Slijedi zagorski krug, primjerice Ivan Rabuzin te nepravedno zanemareni Franjo Klopotan, autor bajkovitih i fantazmagoričnih motiva koji je svojedobno u Njemačkoj postigao velik uspjeh. Iako u zagorskom krugu i dalje prevladavaju arkadijski pejzaži po uzoru na Rabuzina, današnja generacija naivaca, tvrdi Zdjelar, “slika impresionistički, pomalo nadrealno i vrlo osobno”.

U turopoljskom krugu ističu se slikar Dragutin Trumbetaš te naivni kipari koji nastavljaju jaku drvodjeljsku tradiciju svog kraja. To su Krešo Trumbetaš, poznat po “kipecima”, Katarina Parađ-Vojković i Mato Mihinica, koji se nametnuo sakralnim temama. “Naivno kiparstvo, koje se tematski odmaklo od hlebinske škole, godinama je bilo nepravedno zapostavljeno jer nije uspjelo zaintrigirati publiku pa nikad nije donosilo profit”, objasnila je Željka Zdjelar. U istarskom krugu izdvaja se slikarica Olga Vicel iz Kanfanara, koja svoje pejzaže doslovno ”šiva” na singerici. Željka Zdjelar prisjeća se kako je Olga Vicel prije dvije godine došla u galeriju s dva kovčega puna slika. Kad ih je otvorila, odmah je bila primljena u oba društva – naivnih slikara i HDLU. Uz nju, tu je i kipar Marino Jugovac koji radi stilizacije istarskih gradića. U slavonskom krugu ističu se Josip Pintarić Puco i Tomislav Petranović Rvat, a u tzv. urbanoj naivi koja se oslanja na mitteleuropski trend, kaže, najjača je Marica Mavec-Tomljenović, inače punica ministra kulture Bože Biškupića. U Dalmaciji su se naivci fokusirali oko doajena Eugena Buktenice, primjerice Ante Vukić i Anto Tadić.

“Bilo bi neozbiljno i neodgovorno misliti da naiva ima budućnost”, kaže Dragica Lončarić, rođena u Hlebinama i članica HDLU-a, koja se prije 30-ak godina kao školarka počela baviti slikanjem na staklu. “Trend naive je gotov jer nema mlađih, značajnijih imena. Šteta je što se naivi u njezinu najsjajnijem i najuspješnijem razdoblju nije pristupilo kritički. Naime, oni naivci koji su radili iz financijskih interesa ili hobija povukli su u osrednjost ono što je bilo briljantno.”

Dragica Lončarić nikad nije bila, kaže, opterećana “zemljom i kravicom”, nego je preko stakla, medija koji je najbolje poznavala, pokušala slikati iskreno, pa su njezini prvi radovi okarakterizirani kao psihogrami. Crtajući, govorila je o sebi, svojim frustracijama i razmišljanjima. No te tamne slike nisu naišle na odobravanje u Hrvatskoj. Kao predstavnicu nekadašnje hipi generacije, kaže, nikad je nisu impresionirali novac i zarada pa je nastavila slikati ono što je najviše osjećala. Tada je galeristica Charlotte Zander priredila u Munchenu izložbu njezinih tamnih slika. “Izložba je postigla velik uspjeh i to mi je pokazalo da prolaze i druge teme, a ne samo kravice koje su 70-ih bile jako popularne”, kaže. Za nju je bila presudna skupna izložba “Alternativa”, organizirana prije nekih 25 godina u hlebinskoj galeriji, na kojoj je predstavljena najnovija, četvrta generacija naivaca. Postav je predstavio mlađe autore koji su imali novi pristup i bavili se drukčijom tematikom.

Iako su cijene naive pale za gotovo 50 posto, njezini radovi i dalje dobro kotiraju na tržištu umjetnina. “Imala sam sjajnog učitelja”, kaže. “Njemačka galeristica Charlotte Zander, koja se među prvima ozbiljno počela baviti naivom, ponudila mi je niže cijene, ali dugotrajnu suradnju. To se pokazalo pametnim.”

Iskustvo Nade Švegović-Budaj, slikarice iz Koprivnice, sasvim je drukčije. Tvrdi da su naivci u užasnoj situaciji jer se njihova djela prodaju teže nego ikad prije. Prosječni naivni slikar danas za slike na staklu velikog formata može dobiti, kaže, maksimalno 500 eura, a nekad su se cijene kretale od tisuću do pet tisuća eura, dok su vrhunska djela velikana bila od 50 tisuća eura naviše. No treba uzeti u obzir da je u Podravini velika konkurencija slikara naivaca i da je život mnogo jeftiniji negoli u Zagrebu, pa tako i slike. Primjerice, u Zagrebu se ulje na staklu manjeg formata ne može kupiti ispod tisuću eura, a slike većih formata dostižu puno veće cijene.

“Tržište se totalno urušilo, a ljudi uglavnom kupuju manje pastele za svadbene darove jer nemaju novaca, a oni koji imaju dobre plaće ne vole umjetnost”, kaže. “Primjerice, nedavno sam u Varaždinu prodala dva pastela za 200 i 400 kuna, a zatim kupcu iz Zagrebu sliku na staklu za 300 eura. Taj Zagrepčanin je zatim naručio portret svog unuka, koji sam trebala napraviti prema vrlo lošoj fotografiji. Kad sam ga završila, telefonom je otkazao narudžbu. Strani kolekcionari i dalje dolaze u Hrvatsku, ali rijetko kupuju slike. Usto, inozemni galeristi rijetko organiziraju izložbe naive u svijetu jer radove naivaca publika, izgleda, više ne želi. Usprkos tome, i dalje slikam, a snagu mi daju priznanja i ljubav prema umjetnosti. I prekrasni šibljici uz Dravu, kojima ne mogu odoljeti. No da nemam muža koji mi daje podršku, ne znam kako bih preživjela.”

Nada Švegović-Budaj poznata je po tome što slika na staklu posebnom tehnikom “mokro na mokro”, a ne kao što je uobičajeno “sloj po sloj”. U karijeri je prošla nekoliko umjetničkih faza, od prizora seoske svakodnevnice, preko pejzaža do portreta, koji je u zadnje vrijeme najviše inspiriraju. Kaže da je i svoju monografiju u kojoj je otisnuto 50 reprodukcija platila u slikama. “Takav način plaćanja nije neuobičajen u svijetu hrvatske naive”, kaže.

Za slikaricu Nadu Vukres, rođenu u Kalinovcu, rodnom mjestu Ivana Lackovića Croate, kažu da radi na tragu hlebinske škole, ali s posebnim ženskim senzibilitetom. Njezine slike nalaze se kod britanske kraljice Elizabete II., kod predsjednika Češke i Kine, a upravo dovršava rad za norveškog kralja. U veljači će u galeriji “Mirko Virius” imati izložbu kojom će obilježiti 30. godišnjicu rada i izlaganja. Na izložbi će se predstaviti s 30-ak ulja na staklu, uglavnom podravskih pejzaža, kojima ovjekovječuje mir i spokoj tog kraja. To je uočio i kritičar njemačkog dnevnika Frankfurter Rundschau, koji je nakon njezine izložbe u Frankfurtu zapisao da “slikama želi zaustaviti nalet civilizacije”. Naime, Nadi Vukres najveća je inspiracija priroda, “ljepota koja nestaje”, i zato već godinama bježi iz Zagreba u Podravinu ili Žumberačko gorje i tamo slika pejzaže, proljetne ugođaje i zalaze sunca.

“Nekoliko godina trajao je zastoj i ništa se nije prodavalo, ali sad se ponovno vraća zanimanje za naivu, osobito kod intelektualaca, koji najviše traže melankolične pejzaže koji odišu čežnjom za rodnim krajem, kao da žele vratiti prošlost”, smatra Nada Vukres koja se uz slikarstvo uspješno bavi i bioenergijom. “Na tržištu su ostali samo pravi slikari, koji rade iz ljubavi, a oni kojima je glavni motiv bila zarada odustali su od naive ili propali. A na svakoj se slici vidi je li nastala iz ljubavi ili zbog novca.”

Na pitanje je li se ukus publike zaista promijenio odgovorila je potvrdno. Kaže kako više nitko ne traži klasične naivne motive s volovima i likovima seljaka. “Kupce ne zanimaju mračne i pesimistične slike, traže djela na kojima se osjeća optimizam i pozitivna energija. Postoje dvije vrste kupaca: jedni traže slike koje će ih razvedriti, jer imaju dovoljno problema u vlastitom životu, a drugi vrlo pažljivo biraju autora, temu i tehniku. A svi oni imaju novaca, slike ne kupuju siromasi. Primijetila sam i da u zadnje vrijeme ljudi veliku pozornost posvećuju pravilima feng shuia. Paze na to da, primjerice, u spavaćoj sobi nikako ne smije biti slika s vodom, a mračne slike masovno izbacuju iz stanova. Mislim da svima treba više svjetla”, zaključila je slikarica.

Nada Vukres ima agenticu koja se brine o prodaji njezinih slika. Na izložbi u Chicagu je od 25 izloženih slika prodala čak devet ulja na staklu. Ali ako joj se kupac ne sviđa, ne želi mu prodati sliku, što njezinu agenticu dovodi do ludila. “Teško se rastajem od slika”, kaže.

Često se u ženskom krugu ističe i Katarina Henc, koja je 80-ih doživjela velik tržišni uspjeh u Hrvatskoj i Europi. U Njemačkoj su izlozi trgovina bili puni njezinih plakata, a na izložbi u galeriji “Mirko Virius” svojedobno je prodala čak 90 posto izloženih slika što je ušlo u povijest galerije kao najveća zarada. Katarina Henc svoj je uspjeh najviše dugovala nostalgičnom ugođaju, a danas se preorijentirala na urbane vedute i odmakla od naive.

Po mišljenju Željke Zdjelar, naivi je najviše naškodila kampanja koja se protiv nje godinama vodi. “Ta se kampanja vodi podzemnim putem, a u tome prednjače izvještačeni snobovi i elitisti koji se boje ruralnog i žele zaboraviti prošlost”, kaže. “Evo, Društvo hrvatskih naivnih likovnih umjetnika ne može ući u svoju sobicu u Hrvatskom domu likovnih umjetnika, koja nam je službeno dodijeljena. Zato mislim da podjelu na naivno i akademsko slikarstvo treba revalorizirati u zdravom kontekstu”

“Moj slučaj pokazuje neslaganje kritičara oko definiranja naivnog slikarstva”, kaže Dragutin Trumbetaš koji je godinama živio u Njemačkoj i upravo piše roman o osobnoj i društvenoj povijesti, od Marxa i Tita do naših dana. “Neki me nazivaju naivcem, drugi autsajderom, treći marginalcem, a njemački likovni kritičari svrstali su me u grupu socijalno kritičnih autora. Uvijek sam se odmicao od onoga groznog naivnog slikarstva koje je uništilo hrvatsku naivu. Postoje deseci naivaca koji predstavljaju Hrvatsku u svijetu na kojekakvim izložbama, a zapravo su loši slikari i iskorištavaju trend.”

Željka Zdjelar kaže da se ne prodaje puno, ali da u galeriju sve više dolaze Japanci, Amerikanci i Izraelci koji najviše traže arhetipove hlebinske škole, poetične i idilične pejzaže romantična ugođaja. “Zadivljuje me njihovo znanje ? dođu s popisom slikara i onda u skladu s dubinom džepa odabiru svog favorita ili pak njegov surogat. To su uglavnom visokoobrazovani koji dobro zarađuju. Odlično poznaju i najskuplje hrvatske autore poput Lackovića i Rabuzina iako ne kupuju njihova ulja. Jer cijene najvećih i dalje su vrlo visoke i prosječni kupac to si ne može priuštiti. Kod nas najviše kupuju Lackovićeve grafike i mlađe epigone hlebinske škole, koje mogu dobiti za 500 do tisuću eura. Čim smo uveli mogućnost prodaje preko Interneta, iz poznate tokijske dizajnerske kuće stigla je narudžba za tri klasika hlebinske škole.”

U Hrvatskoj su 1931. Krsto Hegedušić i članovi grupe Zemlja odlučili prikazati eksperimente samoukih slikara iz njegova rodnog sela Hlebina. Zapravo, htio je vidjeti može li u svom rodnom selu otkriti talentirane ljude bez likovne akademske naobrazbe, koji mogu slikati. Zanimanje za naivu ponovno se počelo javljati 50-ih, u doba kad je apstrakcija bila najjača, zapravo kao protuteža apstrakciji. Naivu je tada fascinantno prihvaćala publika, ali i kritika. Po Crnkovićevu mišljenju, animoziteti vezani uz naivu pojavili su se kad su se slike naivaca počele odlično prodavati. Primjerice, Ivan Generalić rasprodao je gotovo sve slike sa svoje prve samostalne izložbe 1953. u Parizu.

To je izazvalo dvostruki efekt: mnogi ljudi iz njegovih rodnih Hlebina, nastavlja Crnković, odlučili su se za slikarstvo pa je nastao trend naive, a s druge strane javili su se prvi žestoki sukobi između akademski školovanih i neškolovanih umjetnika. Tako je Generalić zajedno s Hegedušićem sudjelovao na izložbama sve do 1959., a onda se između njih dogodio raskol. Kad su zajedno izlagali u Palace de Beaux Arts u Bruxellesu, belgijska kraljica kupila je Generalićevu, a ne Hegedušićevu sliku. “Znači, između velikog slikara i akademika kakav je bio Krsto Hegedušić, koji je imao svoju majstorsku radionicu i u to doba bio jedan od politički najutjecajnijih ljudi, i samouka slikara iz Hlebina, koji je bio izvorni talent i napravio fascinantnu karijeru, ona je izabrala ovog drugog i nije čudno što se dogodio raskol.”

“U socijalizmu, odnosno komunizmu naiva nije bila službeno podržavana od države jer je bila dovoljno podržavana izvana, no budući da smo imali većinsko seljačko stanovništvo, normalno je da se na umjetnost seljaka gledalo blagonaklono”, objasnio je Crnković odgovarajući na pitanje o sprezi politike i naive. “Devedesetih se politika umiješala u naivu, nestali su kriteriji, izgubila se kritičnost i isplivale su mnoge problematične vrijednosti, pojavilo se ‘Čudo hrvatske naive’, najveći balast s kojim se i danas nosimo. Bio je to privatni biznis koji su političke strukture podržavale i koji je protežirao neka imena čije slikarstvo nema vrijednost, ali je postizalo fantastične cijene. Pouzdano znam da su slike nekih autora u toj trgovini stajale čak tri do četiri puta više nego u New Yorku i Parizu. Dakle, 400 posto više! Takve cijene stvorile su još veći animozitet prema naivi. Usto, bivši predsjednik Franjo Tuđman za jednu je Novu godinu posjetio tu trgovinu na Trgu bana Jelačića, a nikad nije posjetio naš muzej.”

Na pitanje može li se naiva kao stil ponovno vratiti u žižu interesa, Dragica Lončarić odgovorila je sljedeće: “To je teško reći. Možda se ljudi jednog dana, kad se zasite videa i performancea, ponovo zainteresiraju za naivu kao iskreno slikarstvo koje nema intelektualno zaleđe.”

Nina Ožegović – Nacional br.480

Lopovi odnijeli kamnenu krunu

KANFANAR – Najmoćniji istarski srednjovjekovni grad Dvigrad, čije ime je nastalo od dvaju gradova blizanaca – Parentina i Moncastella – tiho umire još od 1631. godine kada su ga napustili Dvegrajci bježeći od kuge i malarije. Napustili su moćni grad i osnovali novo naselje Kanfanar u koji su prenijeli sve što su mogli donijeti iz ukletog grada, čak i propovjedaonicu iz monumentalne ranosrednjovjekovne dvigradske trobrodne crkve sv. Sofije, s reljefom svetice iz 14. stoljeća, koja u rukama drži dva grada, a danas je u kanfanarskoj Crkvi svetog Silvestra.

Raseljeno do Lima

Njihovim odlaskom počelo je propadanje grada-nekad moćni Dvigrad samo ruševina bedema, obrambenih kula i zidina, ostataka crkve i brojnih nastambi u kojim je živjelo oko 700 Dvegrajaca. Odneseno je sve što se moglo poslužiti za gradnju novih naselja pa nije čudno što se u selima Limske drage mogu naći reljefi, rimski natpisi i kamenice iz Dvigrada, a šternu u obližnjim Mrganima krasi veoma lijep kameni reljef dviju paunica. On je prije desetak godina zapeo za oko njemačkim turistima koji su ga pokušali ukrasti, ali su ih u tome spriječili mještani. No, krađe kulturno-povijesnog blaga iz mrtvog grada ni danas nisu prestale. Prije dvije godine je odnesena posljednja kamenica, a prije desetak dana je Kanfanarac Anton Meden, predsjednik Udruge za čuvanje kulturne baštine “Dvegrajci”, sa zaprepaštenjem utvrdio da je nestala i kamena kruna sa srednjovjekovne dvigradske šterne, teška oko 200 kilograma. Iako je bila skrivena u šikari, lopovi su točno znali gdje se nalazi i nisu žalili truda da je konopima spuste u podnožje grada i odvezu u nepoznatom smjeru. Meden je o svemu odmah izvijestio rovinjsku Policijsku postaju i pulski Konzervatorski zavod koji na čelu s prof. Ivanom Matejčićem već pet godina rukovodi konzervacijom i restauracijom Dvigrada.

Odmah je obavljen očevid, ali kamenoj kruni zasad nema traga. Prema mišljenju Medena, riječ je o domaćim ljudima koji dobro poznaju Dvigrad i gdje se što točno što nalazi. Na policijskom uviđaju bila je i arheologinja Mar-tina Barada iz pulskog Konzervatorskog zavoda. – Ne možemo stalno biti prisutni na Dvigradu i zato nam je značajna pomoć Antona Medena i ostalih članova udruge “Dvegrajci” koji nas redovito izvještavaju o svemu što se događa na ovom spomeniku srednjovjekovne arhitekture.

Iskaz arheologinje

Policija još traga za počiniteljima ovog kaznenog djela koje zbog uništenja kulturnog dobra očekuje kazna zatvora i do pet godina. Međutim, nisam čula je li za prisvajanje kulturno-povijesnih dobara u nas već netko kažnjen. Otuđuju se reljefi, grbovi, kamenice za ulje, vino i vodu kako bi se ukrasila dvorišta seoskih imanja jer se mnogi počinju baviti agroturizmom i u modi je ukrašavanje autohtonim starinama. Ne isključujem ni mogućnost krađe radi prodaje u zemlji i inozemstvu, kaže arheologinja Martina Barada od koje smo dobili i arhivski snimak ukradene krune s dvigradskog srednjovjekovnog bunara. No, pitanje je hoće li ovaj slučaj biti riješen, ili će sve, kao i dosad, pasti u zaborav, do neke nove krađe starina koja će javnost upozoriti na nekažnjeno razvlačenje, uništenje i otuđivanje naših kulturno-povijesnih dobara.

FRANJO ŽERAVICA – Večernji list

Nestala neprocjenjiva kamena kruna bunara

Kanfanar – Nekoliko dana nakon što se saznalo da je u Premanturi otuđen rimski sarkofag, o čemu je »Glas Istre« pisao, primijećen je i nestanak kamenog grla bunara iz srednjovjekovnog Dvigrada. Kruna bunara, po riječima arheologinje Martine Barada, datira s konca 16. i početka 17. stoljeća. Nestanak je u subotu, 30. studenog, primijetio predsjednik Udruge »Dvegrajci« Antun Meden, koji je odmah izvijestio pulski Konzervatorski zavod i arheologinju Barada, a ona potom policiju. S obzirom da barem jednom tjedno posjećuje Dvigrad, Meden je suzio vrijeme otuđenja kamenog grla pretpostavivši da je ono najvjerojatnije nestalo u noći s četvrtka na petak. Odveo nas je na mjesto na kojem je ranije stajala kruna i ispričao nam mogući scenarij krađe.

Naime, i laiku je jasno da je u krađi kamenog pokrova zdenca, teškog između 150 i 200 kilograma, moralo sudjelovati više ljudi. Zanimljivo je i da se bunar nalazi na području obraslom u šikaru, što upućuje da su tati točno znali što i gdje tražiti. Nadalje, put koji su morali proći ne bi li krunu bunara iznijeli iz šume nije bio nimalo lagan.

Evidentno je da je pokrov uz pomoć konopa spušten kojih stotinjak metara niz istočnu padinu, u čijem je podnožju bilo parkirano vozilo. Na svom je putu zategnuti konop ostavio tragove na drveću, a pri samom dnu srušio vrh kamenog zida. Uza sve to, u podnožju su još vidljivi tragovi guma.

Odgovor na pitanje tko su počinitelji krađe trebali bi dati djelatnici policije, koji su, kako saznajemo od arheologinje Barada, jučer obišli mjesto otuđenja kamenog pokrova zdenca. Po njenom mišljenju, počinitelji ovog nedjela najvjerojatnije su »domaći«, dobro upoznati s lokalitetom, s čime se slaže i Meden. Naime, mjesto na kojem se nalazi zdenac je poprilično skriveno, odnosno valjalo je nožem ili škarama raskrčiti granje i grmlje da bi mu se uopće moglo prići. Osim poznavanja terena kradljivci su morali biti opskrbljeni i alatom te imati dosta hrabrosti.

Sama kruna ima isključivo povijesnu vrijednost. Naši sugovornici smatraju da kameni pokrov nije ukraden zbog prodaje, već da bi novom vlasniku poslužio kao ukras u možebitnoj dekoraciji vrta. »Istarski štih« je u modi i mnogi se trude svoje prostore oplemeniti povijesnim starinama. Na žalost, nerijetko i onim otuđenim.

– U ovoj je priči najžalosnija činjenica da se usprkos ovom događaju, pa i Ijetošnjem kad je dvoje »poduzetnika« nelegalno prodavalo ulaznice za Dvigrad, ništa ne može učiniti. I dalje ću nadgledati prostor te o eventualnim promjenama informirati nadležne službe, kaže Anton Meden. Martina Barada dodaje da se ništa više ne može učiniti jer bi to značilo 24-satno stražarenje pred Dvigradom, za što očito novaca nema. Obećala je da će uskoro zaštititi sada otvoreno grlo zdenca, da ne bi netko od putnika-namjernika upao u rupu, duboku oko pet metara.

N. O. RADIĆ – Glas Istre

Bosanski je mornar za istarske kažune majstor

KANFANAR – Na svjetskoj izložbi cvijeća i krajobrazjie arhitekture u francuskom Nantesu, koja je jučer zatvorena, posjetitelje je posebno oduševila “istarska kampanja” s origmalriim kažunom u sredini, kojega je izradio inženjer pomorskog prometa Sead Šabanović iz Kanfanara.

Iako sam rođen i odrastao u Živinicama kod Tuzle, oduvijek me privlačilo more pa sam 1985. završio Višu pomorsku školu u Rijeci i 12 godina plovio na domaćim i stranim brodovima, sve do 1987. godine, kada sam sa suprugom u Kanfanaru doživio prometnu nesreću nakon koje smo obadvoje postali invalidi. Morao sam se odreći brodova i sada slobodno vrijeme provodim u uzgajanju voćaka, pčelarstvu i izradi kažuna, krušnih peći i “istarskih kampanja”, rekao nam je bosanski mornar koji se tek u Istri prvi put susreo s jajolikim poljskim kućicama, sazida-nima bez žbuke slaganjem škrilja istarskog vapnenca. U polju svoga punca vidio je ruševni kažun iz kojeg je izrastao hrast. Obnovio ga i tako otkrio hobi.

Jedna njegova mini-istarska kampanja stigla je čak i u Vatikan Papi, a jedna je i u Crkvi sv. Eufemije.

Ova velika, podignuta na izložbi cvijeća u Nantesu, bit će ovih dana pažljivo razmontirana, a želja je Seada Šabanovića najesen ponovno složiti svoj kažun i darovati ga domaćinu kao uspomenu na Devetu međunarodnu izložbu cvijeća i krajobrazne arhitekture.

Franjo Žeravica – Večernji list

Čarobne niti kanfanarske neviste

ROVINJ – Sveta Eufemija, suhozidi, kažuni, boškarini, ribari i težaci, ognjišća, sutoni i cvijeće samo su neki od motiva slika Olge Vincel, kanfanarske neviste i autorice izložbe »Istra u koncu«, otvorene u gradskoj kavani »Plazza«. Ono što ovu izložbu čini drugačijom od drugih jest autoričin originalni alat za rad. Umjesto kista i boja, Olga Vincel radi sa svilenim koncem i strojem za kojim stvara svoje slike iz djetinjstva rodnog sela i poznatog zavičaja.

Kako je prilikom otvorenja izložbe, na kojoj se može vidjeti pedesetak slika Olge Vincel, naglasio Anton Meden, predsjednik Udruge Dvjegrajca, kojoj i autorica pripada, gospođa Vincel je rođena u Svetom Petru u Šumi a strojnim vezom po čela se baviti u svojoj osamnaestoj godini. Članica je HDLUa i Društva naivnih likovnih umjetnika, iza nje su brojne domaće i međunarodne izložbe, među kojima i ona pod nazivom »Volim Zemlju« održana u Seulu 2000. godine na kojoj je predstavljala Hrvatsku. Izložba slika kanfanarske neviste bila je popraćena i prigodnim riječima Marije Sošić, koja je pročitala svoju pjesmu »Čarobne niti« iz istoimene zbirke pjesama, posvećene upravo ovoj umjetnici i vezilji.

Izložbu »Istra u koncu« svi zainteresirani imaju prilike razgledati u »Plazzi«, a onima kojima to ne bude dovoljno autorica poručuje da je posjete u njenoj novootvorenoj galeriji u Ulici Casale 11.

N. O. RADIĆ – Glas Istre

Očišćena atraktivna jama kod sela Burići

KANFANAR – Pod pokroviteljstvom Općine i u organizaciji udruge »Dvegrajci« i Speleološkog društva »Istra« iz Pazina, proteklog je vikenda očišćena jama kod sela Burici, jedna od najljepših u istarskom podzemlju. Pazinski speleolozi koji su sudjelovali u istraživanju ove jame spremno su se odazvali pozivu Dvegrajaca pa je iz podzemlja uklonjen godinama ondje odlagan otpad. Ulaz u jamu je uzak pa se razmišljalo i o njegovu zatvaranju, ali bi to onemogućilo prolaz šišmiša koji ondje obitavaju. Stoga je odlučeno da se pregradi rešetkama.

Predsjednik SDa »Istra« Radenko Sloković rekao nam je da će se posjetitelji jame sada moći spustiti na očišćenu površinu, a ne na smeće, kao što je to bilo prije. Pazinski speleolozi stalno obilaze istarske spilje, a u onu kod Burica spuštali su u posljednje dvije godine 20ak puta. Ističu da su zgroženi devastacijom koju čine neodgovorni posjetitelji lomljenjem kamenih ukrasa, stvaranih stoljećima. U posljednjih godinu dana devastirane su tako jame u Feštinima i Modrušanima, a nekoliko je puta provaljeno u Romualdovu pećinu u Limskom kanalu. To je zabilježeno i objavljeno na web stranicama društva »Eko Pazin« www.ice.hr/ekopazin/podzemlje htm.

Speleolozi su razgovarali s »Dvegrajcima« i načelnikom općine Antonom Modestom o potrebi osnivanja sekcije u Kanfanaru koja bi skrbila o brojnim jamama na području ove općine.

Jamu kod sela Burici 1996. godine počeli su istraživati speleolozi iz Pazina i Poreča. Dosad je istražena do 127 metara dubine. Zanimljivo je da se odmah po ulazu u jamu na 15 metara stiže u dvoranu bogatu sigama. Nakon prolaza kroz pukotinu stiže se u veću, s brojnim stalaktitima, stalagmitima, stupovima i draperijama od bijele do crvenkaste boje. Između njih je slap visine pet metara, koji se slijeva rubom dvorane dugačke 20 metara i nestaje u uskoj pukotini. Voda se potom opet pojavljuje u nižim dijelovima. Posred dvorane je otvor širine 70 centimetara, koji se spušta 40 metara u dubinu do manjeg proširenja.

Posljednja istraživanja pokazala su da od velike dvorane pet prolaza vodi do manjih u većim dubinama. Jamu u Burićima moći će posjetiti manje grupe znatiželjnika i to pod vodstvom speleologa. Trebala bi ući u krug istarskih podzemnih atrakcija koje će se moći organizirano obilaziti. O istraživanjima te jame speleolozi »Istre« sastavili su poseban elaborat i poslali ga »Naturi Histrici«, s kojom usko surađuju i koja upravlja njome. Ta je ustanova Ministarstvu zaštite okoliša i prostornog uređenja uputila zahtjev za proglašenjem jame u Burićima geološkomorfološkim spomenikom prirode, što je sad u tijeku.

A. POKRAJAC – Glas Istre

Općina bogate tradicije i velikih mogućnosti

KANFANAR – Svečanom sjednicom Općinskog vijeća preksinoć je obilježen Dan općine, koji se slavi zajedno s blagdanom Sv. Sofije, zaštitnice Dvigrada, mjesta iz kojeg su stanovnici iselili u srednjem vijeku zbog kuge i osnovali Kanfanar. Načelnik Anton Modesto naglasio je da je to područje bogato povijesnim spomenicima, tradicijom, ali i velikim mogućnostima. Najveća se otvara ostvarenjem sporazuma s TDR-om, temeljem kojeg se u općinskom središtu gradi industrijska zona – već je dovršena suvremena prometnica s infrastrukturom, a uskoro bi se trebao početi graditi vodovod, te potom i osigurati opskrba električnom energijom.

Modesto je ukazao i na ostale potencijale općine, posebno se osvrnuvši na planove koji nastaju oko čvorišta Istarskog ipsilona. S očuvanim povijesnim spomenicima i krajolikom Kanfanar ima i perspektivu u razvoju seoskog turizma, a s plodnim oranicama u Limskoj dragi i u razvoju poljoprivrede.

Govoreći o komunalnim zahvatima izvedenim u protekloj godini, načelnik je posebno naglasio otvaranje odlagališta za inertni i metalni otpad u Kontradi i Kanfanaru, koje će uz organizirani odvoz kućnog otpada pridonijeti očuvanju okoliša. U posljednjih godinu dana dovršena je rekonstrukcija Ulice 16. rujna s izmjenom dotrajale komunalne infrastrukture, a sanirane su i brojne prometnice na području općine. Napravljen je projekt proširenja groblja u Ladićima pa će se nakon dobivanja lokacijske dozvole nastaviti s aktivnostima. Uz brojne komunalne radove u tijeku je sanacija javne rasvjete, a priprema se projekt novih elektroinstalacija u Juralu. Nedavno je počela i rekonstrukcija općinske zgrade.

Usto, Općina je ove godine izdala prvi turistički vodič, predstavljen je zbornik o Ivanu Rabaru, velikanu hrvatske pedagogije i povijesti, rođenom u Ladićima, a na trgu u Kanfanaru postavljen je spomenik župniku Marcu Zelcu, stradalom za fašističkog režima u Drugom svjetskom ratu. Jednim od najvećih svojih dometa Kanfanarci smatraju, naglasio je Modesto, pokretanje smotre istarskog goveda, koja je pridonijela očuvanju tog istarskog diva.

U ime Istarske županije sudionike svečane sjednice pozdravio ]e Oriano Otočan, šef ureda župana. Naglasivši primjerenu suradnju Kan-fanara i Županije, Otočan je najavio daljnju potporu smotri istarskog goveda i obnovi drevnog Dvigrada.

U nastavku svečanosti izveden je kulturno-umjetnički program koji su priredili »Dvegrajci«, udruga za čuvanje i promociju nasljeđa Kanfanarštine. U programu su nastupili KUD Dvigrad i pjesnikinja Marija Maretić, koja je kazivala svoje stihove posvećene Dvigradu. Istodobno, prvi je put predstavljen dio bogate zbirke arheoloških nalaza iz Dvigrada, koja se čuva u Arheološkom muzeju Istre i franjevačkom samostanu u Puli.

Predsjednik »Dvegrajaca« Anton Meden tom je prigodom podsjetio na staru ideju o otvaranju muzeja Dvigrada u Kanfanaru, u kojem bi se izložili arheološki nalazi pronađeni u tom drevnom gradu.

A. POKRAJAC – Glas Istre