Poznate osobe

Ivan (Franjo) Glavinić

Kanfanar, 1585. – Trsat, 1652. Bježeći ispred turske vojske, obitelj Glavinića iz Glamoča, doselila se u Kanfanar. Iste se godine u Kanfanaru rodio Ivan Glavinić(prema kazivanjima starijih konkretno u dijelu kojeg poznajemo kao Panovići) budući franjevac reda sv. Franje Male braće opslužećih, provincije Bosne Hrvatske, pripovidavac,teolog i bogoslovac.Kada se 1600.god. zaredio na Trsatu,uzima ime Franjo. Svoje je školovanje nastavio u Ljubljani,Cremoni,Piacenzi i Bologni a 1610. imenovanje za provincijala.

Godinel615.gvardijan je trsatskog samostana a zatim u još dva trogodišnja mandata. Godine 1622. Glavinić je opet biran za provincijala franjevačke provincije Bosne Hrvatske a iste ga godine papa Grgur XV imenuje za apostolskog pripovjedača.Dva je puta odlazio čak u Španjolsku kao provincijal i zastupnik na generalnom kapitulu reda.

Uz sve svoje obaveze svoj je veliki intelekt posvetio i pisanju i štampanju.Njegova su poznata djela:Svitlost duše verne, Cvit svetih, Četiri poslidnja človika, Manus Christi amoris, Historia Tersattana i Confessionario cattolico. Svoju veliku ljubav u pisanoj riječi na jeziku svoga naroda, Glavinić pokušava otvoriti glagoljsku tiskaru u Rijeci. Ishodio je dozvolu od cara Ferdinanda II da iz Graca uzme tiskaru s glagoljičnim i ćiriličnim slovima. Taj njegov veliki san biva raznim spletkama neostvaren jer ta tiskara odlazi u Rim a isto tako ne biva prihvaćen ni njegov tekstovno obnovljen glagoljični misal i brevijar.Ražalošćen što se njegov višegodišnji trud nije prihvatio odlazi 1626. U samostan sv.Lenarta kraj Samobora.Oko 1630. opet dolazi na Trsat kao redovnik i kasnije gvardijan.Godine 1639. odlazi na trogodišnju dužnost gvardijana samostana Sveta Gora kod Gorice i nakon toga se zauvjek vraća na Trsat gdje biva gvardijan. Dao je obnoviti crkvu i samostan koji je bio uništen u požaru i Trsat kojeg danas poznajemo, njegovo su djelo uz pomoć knezova Frankapana. Car Ferdinand III imenuje ga biskupom Modruško-Senjskim ali Glavinić dosljedan svojim načelima skromnosti ne uzima tu čast. Umire na Trsatu 1652. i pokopan u zajedničkoj grobnici zavjetne crkve Majke Božje Trsatske.

Anton Meden


Petar Studenac

Petar Studenac rodio se u Rijeci 31.1.1811. godine. Postao je svećenik 1834. i bio namješten 4 godine na mjestu upravitelja župe Muntrilj blizu Tinjana. 1838. godine postaje župnik Kanfanara, gdje službuje sve do smrti 24.5.1898. Pokopan je u Kanfanaru na mjesnom groblju.

Ako danas dođete u Kanfanar, zaustavite se na mjesnom trgu, vidjet ćete na kući koja je najbliža crkvi kamenu ploču ispisanu riječima: ” Hrvatskom preporoditelju Istre, Petru Studencu, podiže čakavski sabor.” Došao je za župnika u Kanfanar u vrlo važnoj etapi hrvatske povijesti. Čitava se Europa nacionalno budi. Hrvatska je zahvaćena ilirskim preporodom, koji sa svojim idejama zapljuskuje “siroticu” Istru i nalazi posebno plodno tlo u srcu i radu kanfanarskog župnika Petra Studenca. On je župnik za sve. Govori odlično tri jezika; hrvatski, talijanski i njemački.

U više navrata piše prvacima ilirskog preporoda. Svakako je najvažnija njegova veza sa Ljudevitom Gajem kojemu je više puta pisao i slao svoje pjesme da ih uvrsti u “Danicu”. Najpoznatija mu je pjesma Molitva ilirom koju je 1840. poslao Ljudevitu Gaju u Zagreb.

Janko Gortan – Istarska danica 1979.g.


Ivan Rabar

Ivan Rabar je rođen u Ladićima, ili Vladićima, kako su se tada zvali, 1851. godine u zemljoradničkoj obitelji. Njegov je talenat za učenje brzo uočio kanfanarski župnik Petar Studenac, te ga je nakon završetka pučke škole preporučio biskupu Jurju Dobrih. Mladi Rabar se tako našao na studiju teologije ali kako nije osjetio svećenički poziv nastavio je gimnazijsko školovanje u Rijeci i Karlovcu. Započeo je studij u Zagrebu i Grazu a kako nije imao sredstava za studiranje zaposlio se kao učitelj u Osijeku. Nastavio je studij i diplomirao u Budimpešti, odgovarajući na njemačkom jeziku. Zakratko je radio u Rijeci, da bi ponovno krenuo u Osijek, gdje je proboravio sav svoj radni vijek, do umirovljenja 1909. godine.

U Osijeku je osnovao preparandiju a kasnije je postao ravnatelj Prve hrvatske gimnazije. Odlaskom u mirovinu, prijatelji su ga nagovorili da dođe u Volosko kako bi otvorio hrvatsku gimnaziju. Rabar je i taj zadatak ispunio vrativši se potom u Zagreb gdje je 1919., nakon svršetka Prvog svjetskog rata i preminuo. Ivan Rabar je po svemu bio prirodni fenomen. Rođen u siromašnim Ladićima, uspio se velikim talentom i upornim radom uzdići do vrhunca naše povijesne misli. Rabar je napisao nekoliko kapitalnih djela. Najprije je napisao »Povijest Venecije od osnutka do propasti« koristeći sve dostupne talijanske izvore. Potom je koristeći njemačke, engleske i francuske knjige napisao »Povijest Rimskog carstva« u dva dijela. Koristeći francuske autore napisao je za tim »Povijest francuske revolucije«. Na kraju izdao je svoju najbolju knjigu »Povijest novijeg vremena 1815. do 1878.« u kojoj je kronološkim redom iznio sva događanja novije europske povijesti bez ocjena jer nije imao dovoljno povijesnog odmaka da bi mogao komentirati neka zbivanja. Rabar je bio jezični poliglot, suvereno je baratao sa nekoliko svjetskih jezika, pa je preveo mnoga povijesna, filozofska i sociološka djela.

Rabar je bio jedan od najplodnijih povjesničara koji je po narudžbi pisao za Maticu. Jedan je od rijetkih znanstvenika koji je izvršio gotovo sve narudžbe koje su mu dane. Pred kraj života vodio je redakciju koja je trebala napisati sveobuhvatnu povijest Istre. Zbog smrti nije uspio ostvariti taj projekt. Povijest Istre je za Maticu Hrvatsku u dvadesetim godinama napisao Dane Gruber ali taj rad nije ocijenjen dobrim pa taj posao čeka nove autore.

Rabar je bio veliki znalac i autoritet, strog i nadasve pravičan. Predsjedavao je maturalnim komisijama u najznačajnijim školama sjeverne Jugoslavije ali je usprkos strogosti bio veoma cijenjen po pravičnosti i stručnosti.

Rabar se bavio i političkim radom pa je bio vijećnik u gradskoj skupštini u Osijeku. Jednom je, 1907., kandidiran i za gradonačelnika ali nije prošao na izborima.

Nakon rada u tada tipičnoj njemačkoj sredini, Osijeku, koja mu je priznavala stručnost ali i spočitavala da je Hrvat, Rabar se na nagovor dr. Štadlera, dr. Laginje, Spinčića, svog kolege Korlevića i Viktora Cara Emina našao u mađaronskoj sredini Rijeke. Ovi su mu uglednici dali zadatak osnivanja Male komunalne realne gimnazije koja je otvorena u Voloskom. Rabar je i taj zadatak obavio na opće zadovoljstvo te je nakon izlazaka prvih maturanata po vlastitoj želji, u nadolasku prve svjetske kataklizme odselio u Zagreb gdje se bavio znanstvenim radom.

Aldo Pokrajac – dijelovi teksta objavljenog u Glasu Istre 13.03.2000.


Marco Zelco

Višnjanac Marco Zelco rođen je 1893. godine. Zaređen 1916. godine za svećenika. Službovao je u Svetvinčentu, Labincima, Kašteliru i Kanfanaru.

Marco Zelco pomogao je mnogim mještanima da se spase, ali sebe nije uspio spasiti. Osuđen je na smrt 8.veljače 1944. g., a obješen 9.veljače 1944. godine. Borci Kanfanarštine podigli su mu spomen ploču na zidu dvorišta Vidulin.

Njegova je zasluga doduše lokalnog karaktera, ali je za Kanfanar velika jer je svojim zalaganjem spasio Kanfanar od općeg spaljivanja od strane njemačkog okupatora.

Danas kanfanarski glavni trg nosi njegovo ime.


Miroslav Bulešić

Miroslav Bulešić (Čabrunići, Svetvinčenat, 13. svibnja 1920. – Lanišće 24. kolovoza 1947.), časni Sluga Božji, hrvatski katolički svećenik i mučenik.

Rođen je od oca Mihe i majke Lucije rođ. Butković u selu Čabrunići kraj Svetvinčenta u Istri. Osnovno obrazovanje stekao je u Juršićima, a srednjoškolsko u sjemeništima u Gorici i Kopru. Studirao je filozofiju i teologiju u Rimu na sveučilištu “Gregoriana”. Za njegovo školovanje zauzeo se bl. Alojzije Stepinac.

Za vrijeme II. svjetskog rata, 1943. postao je svećenik. Bio je župnik u Baderni do 1945. To su bila strašna ratna vremena kada su u Istri bile tri vojske – partizanska, njemačka i talijanska. Osobitu pozornost posvetio je odgoju djece i mladih, pomagao je svima koji su bili u potrebi. Izjavio je: “ Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji to traže – i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.” Primao je prijetnje s raznih strana pa je u svom dnevniku zapisao: “Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado… Želim umrijeti za slavu Božju i spasenje duše svoje i duša svojih vjernika.”

U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru. Predavao je vjeronauk u školi, okupljao mladež, obnovio crkveno pjevanje, uveo pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, organizirao pučke misije i karitativnu djelatnost. Protivnici vjere su ga napadali, ali nije htio pobjeći u Italiju: ”Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru.”

U jesen 1946. postao je nastavnik i odgojitelj u Sjemeništu i Gimnaziji u Pazinu. Posvetio se odgoju i obrazovanju sjemeništaraca. Imenovan je tajnikom “Svećeničkog zbora sv. Pavla”, zalagao se za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve. U proljeće 1947. komunističke vlasti predstavile su “petogodišnji plan”, kojim su tražili radne akcije nedjeljom, zabranu vjeronauka u školama te udaljavanje Crkve iz javnog života. Miroslav Bulešić se tome odlučno usprostavio.

U kolovozu 1947. pratio je u Buzetu, delegata Sv. Stolice dr. Jakoba Ukmara, koji je dijelio sv. krizmu. Komunisti su ih htjeli spriječiti, ali nisu uspjeli. Dan nakon toga, bila je sv. krizma u Lanišću. Tamo su komunisti napali Miroslava u župnoj kući i izboli ga nožem. Preminuo je od rana. Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčentu, nego je pokopan u Lanišću. Tek će 1958. njegovo tijelo biti prenesno u crkvu u Svetvinčentu.

Tadašnji je papinski nuncij Joseph Harley rekao: ”Vi ste više dobili smrću toga mladog svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili sveca i mučenika.”

Biskup Dragutin Nežić započeo je 1956. službeni postupak za proglašenje blaženim, ali su komunističke vlasti to zabranile. Postupak je 1957. otvoren u Rimu, a 28. ožujka 2000. porečko – pulski biskup Ivan Milovan prebacio je postupak u Hrvatsku. BIskupijski postupak je zaključen 2004. godine, te je sva dokumentacija u vezi kauze poslana Kongregaciji za proglašenje svetih u Rimu.

Izvor: Wikipedija


Gregorio Franinovich

(Kanfanar 1720.–Venezia 23.11.1810.)

Znatiželja me je privukla i motivirala da se za okrugle godišnjice rođenja i smrti pozabavim ovim poznatim (ali i zaboravljenim!) Kanfanarcem, dičnim istrskim sinom, odličnim vojskovođom vrhunske vojne karijere. Kanfanarci ga se rado sjećaju, ma da vjerojatno o njemu znaju pouzdano vrlo malo. Ove im retke rado posvećujem, kao i dragim čitateljima «Rovinjskih kronika».

Naš Gregorio rođen je u kolibi siromašnog kanfanarskog seljaka. Da bi otac iskupio grijeh i grešku za izršeno ubojstvo, stupio je u venecijansku vojsku. Mladi siromašni dječak Gregorio čuvao je ono nešto siromašne stoke, dok se nije kao regrut ponudio u službu vodnjanskog kapetana, kako bi se tako i on priključio svom ocu.

Kapetanu se je odmah dopala dječakova ljubav i ovisnost o ocu, ali i njegova prirodna inteligencija, ljupkost i okretnost. Po dolasku u Veneciju postaje najprije bubnjar, pa vojnik u službi kapetana. Bio je k tome lijepog izgleda, vitkog stasa i dobrog ponašanja, pa se u njega zaljubila i kapetanova kćerka, koja je ubrzo ostala s njime trudna. Njen otac je simpatizirao Gregorija, pa mu je odobrio vezu s kćerkom i on mu postaje zetom.

Gregorio se kao kadet daje na učenje, stiče najprije osnovno znanje, pa uči matematičke i tehničke vojne nauke, postaje ubrzo zastavnik, po napreduje kao poručnik, a neposredno po tastovoj smrti biva unaprijeđen u čin kapetana. Iskazao se kao odlučna, spretna i hrabra osoba već tijekom studija, a naročito kada mu je u ratu Venicije s tuniskim begom general Emo prepustio zapovjedno mjesto na ratnom brodu. Zajedno s kapetanom Clevom, drugim Istraninom iz Buja, izvojevali su strateški važnu pobjedu sa šest ratnih brodova protiv brojčano puno jače tuniske mornarice, potopivši im dvadesetčetiri drvena broda. Nažalost u odlučnoj konačnici pomorske bitke naš kapetan Gregorio Franinovich biva hicem iz neprijateljskog pištolja ranjen u desnu ruku, postaje invalidom i okončava blistavu aktivnu vojnu karijeru. Zbog svoje hrabrosti, po povratku u Veneciju na preporuku generala Ema, biva unaprijeđen u čin pukovnika. Potom obnaša kratku dužnost vojnog guvernera u Bresci i Kopru. Okončanje samostalnosti Venecije sa strane Napoleona dočekuje Franivnovich kao pukovnik, pa ponudi svoju lojalnost i usluge francuskoj vlasti, ali biva uskoro u potpunosti umirovljen, s punim priznanjem vojnih zasluga. Umire kao devedesetgodišnjak 23. studenog 1810.

Imao je sina koji vrlo mlad stiče čin majora, ali i pogiba vrlo mlad u prvim okršajima s francuskom jedinicama kod Verone.

Kćerka mu se udala za grofa Michele-a Grisogona iz Zadra dobivši dobru otpremninu, a većinu imetka, kupljenih vinograda i polja, ostavio je svom nećaku Giovanni-ju Franinovichu u Kanfanarn Gregorio se ženio dvaput: prva mu je supruga bila Margarita Novacovich, a druga Elisabetta Manzi iz Kopra, koja ga je i nadživjela, a on joj je svojom ostavštinom osigurao siguran i ugodan život udovice.

Služeći venecijansku vojsku i napravivši u njoj vrhunsku karijeru, nikad nije prekidao s rodnim krajem i svojim Kanfanarom. Ostaje zabilježeno da je i sin u mlađim danima posjećivao svoje siromašne rođake u Kanfanaru. Odsjedao je u siromašnoj roditeljskoj kući spavajući na slami na podu skromne kolibe, odbijajući bolji smještaj kod imućnijih ljudi i župnika u Kanfanaru. Sve su indicije, tako barem tvrdi dobri znalac mr Antonio Pauletich, da mu se kuća nalazila na mjestu današnje kuće Antona Franinovića; dugogodišnjeg kućnog majstora u «Jadranu».

Ovo su najosnovniji dostupni biografski podaci o Kanfanarcu Gregoriju Franinovichu, venecijanskom pukovniku i vojskovođi. Zavrijeđuje svakako da se njegova ličnost ponovno osvjetli i da ga se prisjetimo za okrugle jubileje.

Prema pisanim izvorima M. Tamara (Parenzo 1893.) i P. Stancovicha (Trieste 1829.),

prof. Josip Folo

Naš veliki prijatelj i pratitelj našega rada, Anton Selar (barba Nini) poslao nam je mail u kojem nas upućuje da u knjizi krštenja iz 1720. nema spomena Gregoria Franinovicha već da je to ime zapisano 1725.


Jakov Vidulin

Dne 13.06.1948 umro je u Marićima na Kanfanarštini u 83. godini života „barba“ Jakov Vidulin, plemenita duša, nesebičan, požrtvovan i odlučan narodni borac. Ljubio je svoj hrvatski narod svim žarom svog plemenitog seljačkog srca.

Već kao mladić isticao se u prvim narodnim redovima. Kada su mu pred 50 godina, u doba buđenja našeg naroda, talijanski prvaci nudili oko 1000 forinta – za ono doba ogromnu svotu – da odustane od narodnog rada, barba je Jakov odlučno i s gnušanjem odbio tu ponudu. Rekao je: „Volija bih umriti, nego izdati svoj narod!“

Barba Jakov bio je takav za čitavog svoga života. Vjeran Bogu i narodu do zadnjeg svog daha.

Istarska Danica, 1951 godine.