Priče i legende

Priča o nastanku jame Kumbašeja

Bila su dva kuma, jedan je bio siromašan a drugi slijep i bogat. Ovaj siromašan radio je u poljima slijepog kuma i ljetinu su dijelili na pola. Kada je došla žetva i dioba žita punilo se brente ( drveni sudovi zapremine 20 do 25 litara) i jedna je išla jednom a druga drugom kumu dok se žito nije podijelilo. No, siromašniji kum je sebi punio brentu normalno i davao kumu da popipa kako je brenta puna a kad je punio brentu za slijepog kuma, okrenuo ju je naopačke i napunio je samo po dnu i opet davao kumu da rukom popipa kako je i njegova brenta puna žita.Slijepac mu je svaki put odgovarao da je dobro i ako ne vidi on da vidi Bog. Na kraju je prevarant imao pun voz (seljačka kola) žita a slijepi kum samo vrećicu. Kada je ovaj htio volovima otpremiti žito doma, volovi nisu mogli tu težinu povući. Tada je nepošteni kum počeo tući volove koji su nastojali pokrenuti teška natovarena kola i u taj se trenutak ispod njih, uslijed težine, stvorila jama u koju su propali volovi, kola sa žitom i nepošteni kum. Mještani Maružini i Burići pričaju da se jedan dan u godini (?), kada se dođe na Kumbašeja može čuti duboko u jami kako nepošteni kum viče i tjera svoje volove.


Legenda o nazivu Krug sv. Anđela

U Dvigradu je bio običaj da, ako je neka djevica (djevojka) bila optužena da to više nije, morala je svoju nevinost dokazivati tako da se baci sa stijene ponad Drage. (Ta se stijena nalazi u samoj blizini Dvigrada uz cestu kojom se iz Kanfanara dolazi u Dvigrad). Ako se desi da optužene prežive, značilo je da su poštene ali ako ne, onda bi to bio siguran znak da nisu. Jednom se desilo da je optužena, pošto se bacila sa stijene da dokaže svoju nevinost, preletjela Dragu i sletjela na Ladićeve kruge (na drugoj strani Drage stijene nasuprot). Kako su suci, vijećnici i sav puk vidjeli tu djevicu kako, kao anđel leti na drugu stranu Drage, nazvali su tu stijenu ili po domaću krug – „ Krug svetega Anđela“.


Legenda o zakopanom zlatu

Za Dvigrad se oduvijek mislilo da ima negdje zakopanog zlata. Tako jednom se našla tri ortaka i pošli su kopati da nađu blago. Kopajući, pronađoše rupu u kojoj je bio kotao pun zlatnika ali je na njemu sjedio mali vražić i tražio od njih u zamjenu njihove duše. Pohlepna družina nije imala vremena se cjenkati sa tim vražićkom i razmišljati o njegovoj ponudi nego su ga htjeli otjerati da se makne sa kotla i zlata da ga što pije ugrabe. U trenutku kada su ovi počeli malog vraga vući za uši da ga pomaknu, doletje uz veliku buku svojih krila veliki đavao koji je svakog od trojice opalio šakom tako snažno da su se ovi našli svaki ( kako je Istra u obliku trokuta) na svojoj krajnjoj točki Istre.


Priča o „Koruni sv.Tila“

U vrijeme kada je Dvigrad napušten i u gradu nije boravio nitko, postojala je opasnost da ne bi netko oskrnavio Sveto Tijelo u bazilici sv. Sofije. Stanje je provjerio i venecijanski inkvizitor i naredio da se Sv. Tijelo i posvećena ulja prenesu u novu župnu crkvu u Kanfanaru. To je trebao učiniti porečki biskup uz svečanu procesiju. No, kanfanarskom se župniku žurilo i on je to prenio sam. Drugog dana panika, Sv. Tijela više nije bilo u Svetohraništu, nestalo je. Uspaničeni župnik (plovan) i njegovi kanonici otiđoše do Dvigrada nebi li možda tamo našli odgovor. Kad, pred Dvigradom, na jednoj njivi zvanoj Koruna (što znači ograđena njiva, ograda) nešto bliješti poput sunca. Bilo je to odbjeglo Sv.Tijelo. Preplašeni što se nisu držali naputka inkvizitora, sada su pozvali porečkog biskupa koji je u svečanoj povorci prenesao Sv.Tijelo koje od tada više nije nestajalo. Ta se parcelica i dan danas zove Koruna Sv.Tila i nalazi se sa desne strane ispod zidina Dvigrada. Bilo ih je koji su govorili da se je to zaista desilo i da je to zabilježeno u župnoj arhivi ?