Iz malih Ladića do vrhova hrvatske povijesne misli

KANFANAR – U organizaciji Udruge za očuvanje i promociju kulturnog naslijeđa Dvegrajci održan je znanstveni skup o prof. Ivanu Rabaru, pomalo zaboravljenom povjesničaru, rođenom u obližnjem prikodražanskom selu Ladićima. Tom je prigodom na rodnoj Rabarovoj kući postavljena prigodna spomen ploča, koja će nakon Franje Glavinića, Petra Studenca podsjećati na trećeg velikana, poniklog na ovom području. Spomen ploču je, govorivši o značaju Ivana Rabara za našu historiografiju, otkrio dr. Josip Bratulić, predsjednik Matice Hrvatske a blagoslovio ju je kanfanarski župnik vič. Zorko Ritoša. Pred Rabarovom rodnom kućom nastupili su mladi svirci i plesači KUDa Dvigrad, pjevači na tanko i debelo iz Barata, pjesnik iz Liburnije Josip Marčenić i s nekoliko prigodnih recitacija Josip Folo.

Na znanstvenom skupu je a Ivanu Rabaru govorio Josip Folo, čijom je zaslugom iz zaborava otrgnuta nova značajna ličnost pedagoškog i povijesnog života Istre i Hrvatske. Ivan Rabar je rođen u Ladićima, ili Vladićima, kako su se tada zvali, 1851. godine u zemljoradničkoj obitelji. Njegov je talenat za učenje brzo uočio kanfanarski župnik Petar Studenac, te ga je nakon završetka pučke škole preporučio biskupu Jurju Dobrih. Mladi Rabar se tako našao na studiju teologije ali kako nije osjetio svećenički poziv nastavio je gimnazijsko školovanje u Rijeci i Karlovcu. Započeo je studij u Zagrebu i Grazu a kako nije imao sredstava za studiranje zaposlio se kao učitelj u Osijeku. Nastavio je studij i diplomirao u Budimpešti, odgovarajući na njemačkom jeziku. Zakratko je radio u Rijeci, da bi ponovno krenuo u Osijek, gdje je proboravio sav svoj radni vijek, do umirovljenja 1909. godine.

U Osijeku je osnovao preparandiju a kasnije je postao ravnatelj Prve hrvatske gimnazije. Odlaskom u mirovinu, prijatelji su ga nagovorili da dođe u Volosko kako bi otvorio hrvatsku gimnaziju. Rabar je i taj zadatak ispunio vrativši se potom u Zagreb gdje je 1919., nakon svršetka Prvog svjetskog rata i preminuo. Ivan Rabar je po svemu bio prirodni fenomen. Rođen u siromašnim Ladićima, uspio se velikim talentom i upornim radom uzdići do vrhunca naše povijesne misli. Prema istraživanjima dr. Miroslava Bertoše, napisao je nekoliko kapitalnih djela. Najprije je napisao »Povijest Venecije od osnutka do propasti« koristeći sve dostupne talijanske izvore. Potom je koristeći njemačke, engleske i francuske knjige napisao »Povijest Rimskog carstva« u dva dijela. Koristeći francuske autore napisao je za tim »Povijest francuske revolucije«. Na kraju izdao je svoju najbolju knjigu »Povijest novijeg vremena 1815. do 1878.« u kojoj je kronološkim redom iznio sva događanja novije europske povijesti bez ocjena jer nije imao dovoljno povijesnog odmaka da bi mogao komentirati neka zbivanja. Rabar je bio jezični poliglot, suvereno je baratao sa nekoliko svjetskih jezika, pa je preveo mnoga povijesna, filozofska i sociološka djela. Rabarovo bavljenje novijom povijesti Europe je po dr. Bertoši i danas značajno za našu historiografiju, jer se tom tematikom u Hrvatskoj nitko nije bavio. O Rabarovu radu za Maticu Hrvatsku govorio je dr. Josip Bratulić. Rabar je bio jedan od najplodnijih povjesničara koji je po narudžbi pisao za Maticu. Jedan je od rijetkih znanstvenika koji je izvršio gotovo sve narudžbe koje su mu dane. Pred kraj života vodio je redakciju koja je trebala napisati sveobuhvatnu povijest Istre. Zbog smrti nije uspio ostvariti taj projekt. Povijest Istre je za Maticu Hrvatsku u dvadesetim godinama napisao Dane Gruber ali taj rad nije ocijenjen dobrim pa taj posao čeka nove autore.

Ravnateljica Prve hrvatske gimnazije u Osijeku Marija Šerić je govorila o pedagoškom radu i zaslugama Ivana Rabara kao pedagoga i gimnazijskog ravnatelja u tom gradu. Rabar je bio veliki znalac i autoritet, strog i nadasve pravičan. Pred

sjedavao je maturalnim komisijama u najznačajnijim školama sjeverne Jugoslavije ali je usprkos strogosti bio veoma cijenjen po pravičnosti i stručnosti. U Osijeku je zapamćen i njegov društveni i javni rad o čemu je govorio dr. Stjepan Sršan. Rabar se bavio i političkim radom pa je bio vijećnik u gradskoj skupštini u Osijeku. Jednom je, 1907., kandidiran i za gradonačelnika ali nije prošao na izborima.

Nakon rada u tada tipičnoj njemačkoj sredini, Osijeku, koja mu je priznavala stručnost ali i spočitavala da je Hrvat, Rabar se na nagovor dr. Štadlera, dr. Laginje, Spinčića, svog kolege Korlevića i Viktora Cara Emina našao u mađaronskoj sredini Rijeke. Prema izlaganju Gorana Crnkovića ovi su mu uglednici dali zadatak osnivanja Male komunalne realne gimnazije koja je otvorena u Voloskom. Rabar je i taj zadatak obavio na opće zadovoljstvo te je nakon izlazaka prvih maturanata po vlastitoj želji, u nadolasku prve svjetske kataklizme odselio u Zagreb gdje se bavio znanstvenim redom. 0 ugledu Ivana Rabara u Rijeci svjedoči izjava tadašnjeg crkvenog uglednika Fiamina kako pali i žari svojim hrvatskim duhom. Po završetku skupa koji su u ime pokrovitelja pozdravili županijski pročelnik za kulturu Mladen Dušman i načejnik općine Kanfanar Mario Červar te predstavnici Osječkobaranjske županije i grada Osijeka izražena je želja da se znanstvena priopćenja nađu u prigodnoj publikaciji Dr. Josip Bratulić je Mariju Červaru predao originalne knjige Ivana Rabara u izdanju Matice Hrvatske koje će se čuvati u knjižnici Osnovne škole Petra Studenca.

Drugi dio znanstvenog skupa održat će se 1. travnja u Osijeku.

A. POKRAJAC -Glas Istre

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *