Kad se devet Marija složi

(KOLANA BESID – MARIJA DO MARIJE, Udruga za očuvanje i promociju nasljeđa Dvegrajci Kanfanar, 2005.)

Kao plod manifestacije Marijada, koja je 2004. i 2005. godine održana u istarskome selu Maružini na Kanfanarštini, objavljena je i knjiga “Kolana besid Marija do Marije”, koja sadrži pjesme devet istarskih autorica imenom Marija.

U izdanju udruge za očuvanje i promociju nasljeđa Dvegrajci Kanfanar devet je Marija, i to abecednim redom Banko, Blagonić, Družeta, Kovač, Maretič, Pogorilić, PrencPalaziol, Ribarić i Sošić, objavilo po šest lirskih pjesama. Za ideju o okupljanju istarskih Marija zaslužna je Marija Sošić. Autorice su se odlučile svake godine okupiti na drugom mjestu Kanfanarštine, a te su pjesnikinje Marije istarskoga podneblja i jedna Primorka donijele svoje bisere na govoru svoga zavičaja. U zbirci tako nalazimo govore Tinjanštine, Kanfanarštine, Žminjštine, Puljštine, Rovinjštine, Ćićarije i Liburnije, kroz devet različitih pjesničkih rukopisa, jer ljepota toga djela leži upravo u harmoniji različitosti.

Svaka pjesnikinja predstavlja svijet za sebe, piše čakavštinom rodnoga kraja, a stihovi svake od njih odraz su osobnosti, različitoga stila, razine kreativnosti i snage emocija.

U toj se zbirci pjesnikinje nižu abecednim redom, svaka ima zasebno poglavlje. Marija Sošić naglašava kako je do realizacije takvih susreta došlo baš zbog toga što je na raznim pjesničkim manifestacijama bilo najviše autorica koje se zovu Marija, te da je to bio prvenstveni motiv zbog kojega je pozvala sve Marije s područja Istre koje kreiraju stihove ili kakvu drugu književnu formu.

Marija Banko, koja je dobar dio života provela u dalekoj Australiji, izriče čežnju za rodnim krajem, u stihovima punim nostalgije. Kod Marije Blagonić, koja nažalost više nije među nama, vidljiva je ljubav prema majci, prema svim bližnjima i prema rodnome selu, dok najpoznatija među njima, Marija Družeta, iskazuje iznimnu semantičku i sintaktičku bravuroznost, te puno pozitivne energije, koju prenosi i na druge.

Liburnijskom se čakavicom služi Marija Kovač, koja vrlo jasno, izravno i bez ustručavanja, izražava šaroliki spektar osjećaja, od ushita do čežnja i težnja. Da treba biti strpljiv u životu poručuje Marija Maretić, koja govori i o položaju te o sudbini žene.

Marija Pogorilić raduje se svijetu oko sebe, te posebno vezi čovjeka i prirode, a Marija PrencPalaziol osvrće se na probleme svakodnevice, koji u njezinim stihovima poprimaju drukčiji štimung.

“Semić u srcu, ma gdje bila”, životni je slogan Marije Ribarić, što izvire iz svake pjesme. Marija Sošić vječno je zaljubljena u cijelu Istru, u rodni kraj, u Žminjštinu, svjesna ljepote i napaćenosti ovih krajeva koji nikada nisu imali laku sudbinu.

Urednici knjige su Denis Kontošić i Marija Sošić, naslovnicu je realizirao Josip Pogorilić, a pogovor sakralnog dijela, koji je posvećen najpoznatijoj Mariji, napisao je vlč. Simon Kvaternik. Za nakladnika potpisan je Anton Meden.

Vanesa Begić – KAJ, XXXIX, Zagreb 3(2006)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *