Virtualna slika nekadašnje Istre

KANFANAR – U sklopu Međunarodnog festivala rane glazbe Festival Dvigrad 2006. jučer je u općinskoj vijećnici priređen simpozij Monumenta Histriae -Istarski spomenici. Organizator festivala Alojzije Prosoli i predsjedatelj simpozija mr. Marino Baldini njime su nastavili tradiciju održavanja simpozija. U uvodu predsjednik udruge za promicanje naslijeđa Kanfanarštine Dvegrajci Anton Meden, koji surađuje s arheolozima i etnografima, govorio je o novim arheološkim nalazištima na ovom području. Meden naime sustavno obilazi mjesta koja su stariji Kanfanarci i putopisci označavali kao lokacije na kojima su živjeli ljudi. Tako je uz vijadukt preko Limske drage na lokaciji Baštija, gdje je vjerojatno bila ranokršćanska crkvica, pronađen natpis na latinskom i prapovijesna grobnica. U Bataljevcu kraj Okreti pronađeni su odlomci keramike i kameni rezač a na brdu Mukliz gradinsko naselje slično obližnjem Karaštaku. Kod Ladićevih Krugi i na Glavici nađeni su ostaci crkvica, a u Žuntićima keramika i vulkanska masa žrvnja. Najznačajniji će se nalazi, po svemu sudeći, pronaći istraživanjem Križnjaka.

Govoreći o graditeljskoj baštini te građenju sakralnih i stambenih objekata u srednjovjekovnoj Istri arhitekt Bruno Poropat povukao je paralelu s prostorom i ljudima gdje su nastajali. Za Poropata je i graditeljska baština dio identiteta, specifičnosti i regionalne pripadnosti stanovništva, koje se čuvalo stoljećima usprkos političkim promjenama.

Mr. Baldini je govorio o počecima slikarstva u Istri, koje je nastajalo pod utjecajima otonskog, alpskog i ranosrednjovjekovnog talijanskog slikarstva. Ipak to slikarstvo ima istarske atribute u koloritu, nošnji likova, pejsažima i drugim detaljima. Zanimljivo je da se upravo oko Limskog kanala nalazio velik broj ranosrednjovjekovnih fresaka, pa je Baldini spomenuo one u samostanu Sv. Mihovila, dvigradskoj crkvi Sv. Sofije i crkvi Sv. Agate na granici kanfanarske i žminjske općine.

Kustos rovinjskog Zavičajnog muzeja Damir Matošević je predstavio dio osobito vrijedne baze podataka o spomeničkoj baštini u Istri u kojoj je prikupio nekoliko tisuća snimaka. U vremenu velikih mijena njegova je zbirka vrijedna jer omogućuje uvid u ostavštinu, koja često propada. Zbog toga je na kraju simpozija vođena rasprava kako je sačuvati. Matoševićeva zbirka, rečeno je, toliko je vrijedna da predstavlja virtualnu sliku nekadašnje Istre.

A. POKRAJAC – Glas Istre

Tiskan vodič arheoloških nalaza Istre

KANFANAR – Prošlog tjedna u Kanfanaru su kao gosti udruge Dvegrajci boravili Hans Dieter i Elke Kaspar, koji u Berlinu imaju svoju izdavačku kuću Schonungen. Česti posjetitelji Istre do sada su izdali dva vodiča, a ove godine i najvrjedniji: »Istra arheološko putovanje«. Vodič napisan na njemačkom jeziku promoviran je za nedavne izložbe arheoloških nalaza Istre, koju su istarski muzealci u Berlinu organizirali s univerzitetom čiji studenti svake godine istražuju Monkodonju, naselje iz brončanog doba pokraj Rovinja.

Na 200 stranica popularnoznanstveno je obrađeno 117 istarskih arheoloških lokacija. Među njima su tumulusi, gradine i pećine u kojima su boravili prvi stanovnici ovog kraja, s čime su ih upoznali kustos rovinjskog muzeja Damir Matošević i predsjednik Dvegrajci Anton Meden.

Nadam se da ćemo knjigu uspjeti prevesti. Ona je na tragu naših nastojanja da ove lokacije uvrstimo u turističke ture unutrašnjom Istrom, pa bi nam jedan ovako lijepo obrađen vodič dobro došao, rekao nam je Meden, koji je ujedno i tajnik Turističke zajednice Kanfanara.

A. P. – Glas Istre

Tajna istarskog Stonehengea

Jesu li tajanstveni istarski Stonehenge na Maklavunu, misterioznu grobnicu, kultno svetište i drevni astronomski opservatorij između Rovinja i Kanfanara u južnoj Istri izgradili mitski Argonauti? Neobičan kupolasti grob, star više od 3500 godina, čiji se megalitski sklop koristio za kultne obrede i kao neka vrsta sunčanog kalendara, jedini je takav tholos mikenskog tipa pronađen izvan Grčke, a dva zrakasta zida na ulazu sa zapadne strane određuju zimski i ljetni solsticij, tvrde mladi istraživači Društva za zaštitu kulturne baštine Dvegrajci iz Kanfanara. Predvođeni zaljubljenikom u arheologiju Antunom Medenom, oni su samo na području Kanfanara otkrili više od 45 kamenih grobova iz brončanog doba, a odnedavno su sve češće vodiči ekipama arheologa, astronoma i znanstvenika iz cijeloga svijeta!

Istarske piramide

– Za najveći istarski tumulus već godinama vlada velik interes istraživača iz cijele Europe. Stručna javnost smatra da lokalitet zbog njegove iznimne važnosti treba maksimalno zaštititi jer je postao atrakcija svjetskih razmjera. Tumulusi su zapravo istarske piramide. Riječ je o jednom od najstarijih nadgrobnih spomenika koji je oponašao neobične kupolaste grobnice iz mikenskog razdoblja. Pozicije i način gradnje ukazuju na to da su možda imali važnu obrednu funkciju, kao svetišta, a moguće je i da su služili kao drevni astronomski opservatoriji – kaže dr. Kristina Mihovilić, ravnateljica Arheološkog muzeja Istre.

Istarski Stonehenge svjedoči o prisustvu nepoznate napredne civilizacije koja je povezivala kulture Mediterana i Europe i zato je, upozorava, važnost njegova očuvanja neprocjenjiva.

– Istarski tumulusi potječu iz brončanog doba, a u jadranskoj ih zoni ima dosta i u Dalmaciji oko rijeke Cetine. Riječ je o specifičnoj grobnici koja je napravljena kao sanduk od kamenih škrila, na koji je naslagano kamenje. Slične građevine nalazimo po cijeloj Europi i Mediteranu, s tim da najraniji potječu još iz neolitika, a u Istri su se gradile i do rimskog doba. Istarski su tumuli veoma zanimljivi jer su neuobičajeno velikih dimenzija, a smješteni su na strateškim položajima i vrhovima brežuljaka. Sudeći prema materijalu i dimenzijama, u njima su pokapani najuvaženiji velikodostojnici. Na tumulusu Valmarina na Velom vrhu kod Pule i Monte bombista kod Banjola nađeni su brončani bodeži, koji su u ono doba bili atributi vojskovođa – kaže arheologinja Giulia Codacci-Terlević iz Arheološkog muzeja Istre.

Istarski su tumulusi kružnoga oblika, obrubljeni vijencem u suhozidu i megalitskim zidom. Neki arheolozi smatraju da su ranije imali i krov u obliku kupole, te da su podsjećali na današnje kažune.

Kultovi Sunca

Tumul Maklavun ističe se po arhitekturi jer ima poseban prilaz, tzv. dromos, a istraživači su dokazali da je imao i krov s kupolom, te da se radi o jedinom takvom grobu nalik grčkom tholosu izvan Grčke. Jesu li utjecaje s Egeja donijeli novi doseljenici ili su stigli trgovačkim putovima, tek treba istražiti. Činjenica je da su bodeži pronađeni u pulskim tumulusima egejskog porijekla i još su stariji od maklavunskog brončanog šila.

Naime, arheolozi su u opljačkanom grobu na Maklavunu pronašli ulomke keramike i neobično brončano šilo, što su povezali s drevnim ritualima koji su se najvjerojatnije odvijali oko grobnice. Istraživači za sada ne mogu potvrditi je li se radilo o kultovima Sunca i slavljenju poganskih obreda. Većina je pronađenih grobova okrenuta u smjeru sjever – zapad, kosturi su pronađeni u zgrčenom fetusnom ili sjedećem položaju, lica okrenuta prema zapadu. Tumulusi su se gradili na vrhovima brežuljaka, kako bi preminuli velikani bili što bliže nebu i kako bi i poslije smrti vladali cijelim krajem.

Tajanstvene kamene krugove konstruirali su nepoznati doseljenici, koji su u Istru stigli prije Histra, na početku 2. tisućljeća prije Krista.

– Znamo da su nam donijeli patrijarhat, poznavanje lijevanja metala i društvenu raslojenost. Gradili su velika utvrđena naselja i imali vrlo razvijenu tehnologiju i organizaciju. Bili su očito vrlo napredna civilizacija i ostavili su nam vrijedne tragove – kaže Kristina Mihovilić. Prastanovnici Istre bavili su se stočarstvom i poljoprivredom, lovili su divljač i gradili impozantne megalitske zidine.

Promatranje solsticija

– Bila su to nemirna vremena doseljavanja. U to je vrijeme sagrađeno i najviše tumulusa. Većina ih je pronađena u jugozapadnom dijelu Istre, dosta ih je istraženo u tršćanskom kršu, a nedavno su i u okolici Udina u Italiji iskopani veliki tumuli slični istarskim. Talijanski arheolog Bataglia postavio je hipotezu da se pozicija tumula poklapa s koncentracijom kažuna – kaže Giulia Codacci-Terlević.

Dvegrajci su na Maklavun doveli i Rovinjca Borisa Vučkovića Habera, koji je nakon postavio hipotezu da je impozantni tumulus, s ulazom okrenutim prema zapadu, zapravo bio promatračnica solsticija. Budući da u prapovijesti nije bilo kalendara, najvažniji godišnji ciklusi, poput zimskog suncostaja, kada se dan prestaje kratiti i počinje nova sezona, utvrđivali su se uz pomoć primitivnih opservatorija.

Prema poganskim vjerovanjima, na taj se dan budila priroda, što se proslavljalo ritualima. Funkcija istarskog Stonehengea bila je orijentacija u vremenu i prostoru, praćenje kozmičkih mijena, te određivanje početka i kraja godišnjih doba.

– Grobnica je očito imala i kultno i astronomsko značenje, a pripadala je moćnom vraču ili cijenjenom velikodostojniku. To je hipoteza koju moramo dokazati, no za to nam nedostaje megalitsko kamenje koje je nestalo s istočne strane tijekom eksploatacije kamenoloma. Naime, pretpostavljamo da je oko grobnice postojao prsten megalita, poput onog na brdu Valmarin kraj Pule ili na nedavno otkrivenom malom sv. Anđelu kraj Poreča. Smatramo da smo na pragu velikog otkrića i da ćemo nakon interdisciplinarnog istraživanja i utvrđivanja točne starosti kamenih blokova u Istri imati prvorazrednu turističku atrakciju, u rangu slavnog Stonehengea – tvrdi Korado Korlević, voditelj višnjanske zvjezdarnice, koji s mladim astronomima iz cijeloga svijeta obilazi i istražuje istarske tumuluse.

Apeli za spas

Voditelj Dvegrajaca Antun Meden ponosan je na arhiv od 8000 slika na kojima je dokumentirao istarske tumuluse.

– Godinama popisujemo to bogatstvo, koje ćemo uskoro predstaviti na 10. rođendan udruge – priča oduševljeno taj zaljubljenik u starine koji je i pokrenuo cijelu priču. Danas o istarskom Stonehengu putem weba raspravlja svjetska stručna javnost, a apeli za spas toga jedinstvenog spomenika krenuli su iz Velike Britanije, s padovanskog sveučilišta, iz Slovenije i Njemačke. Lokalni entuzijasti, uz podršku općinskih vlasti Kanfanara, doveli su na zaštićeno nalazište predstavnike ministarstava turizma i kulture. Dogovoreno je da se lokalitet uredi, ogradi i da se omogući razgledanje te ekskluzivne atrakcije sve brojnijim posjetiteljima iz cijeloga svijeta. Preduvjet za to je, upozoravaju, hitan prekid miniranja i eksploatacije kamenoloma, koji prijeti opstanku drevnog opservatorija.

Prekidam eksploataciju kamenoloma!

– Prekidam eksploataciju kamenoloma u Sošićima i sanirat ću lokalitet, ali odgovorno tvrdim da zaštićeni spomenik nije oštećen miniranjima i da nije bilo prekoračenja dozvole Zavoda za zaštitu spomenika – rekao je Ivan Čekić, koncesionar kamenoloma na čijem se rubu nalazi istarski Stonehenge.

Njegovoj je odluci prethodio dugotrajan pritisak javnosti, nakon što su svjetski stručnjaci upozorili na ugroženost Maklavuna.

U pulskom Konzervatorskom odjelu kažu da će na teren izaći kad zaprime službenu prijavu, te da je zadnja inspekcija prije dva mjeseca utvrdila da nema prekoračenja zadane granice od 10 metara oko spomenika.

– Trideset godina eksploatirao sam ovaj kamenolom, imam sve dozvole. Stalno mi dolaze inspekcije i utvrdile su da nema prekoračenja ni oštećenja. Spomenik sam uredno ogradio i zaštitio, oko njega su betonski stupci i postavljena je ograda prema naredbi Zavoda za zaštitu spomenika.

Ako je i bilo oštećenja, ona nisu od miniranja, nego ga uništavaju oni koji ga obilaze! Nakon svega ovoga odlučio sam prekinuti eksploataciju i dalje ne gren – zaključio je ogorčeno Čekić.

Srodnost Istre i Mikene

Prva je istraživanja tajanstvenih megalitskih grobnica u Istri proveo poznati austrijski arheolog Antun Gnirs prije 100 godina, kad je na pulskoj periferiji otkrio tumuluse golemog promjera, s neobičnim grobnim nalazima. Pedesetih godina istraživanja je nastavio Boris Bačić, koji je prvi istražio i dokumentirao i tumulus na Maklavunu. Tijekom nedavnih istraživanja ilirskih gradina u Rovinjštini, arheolozi Bernhard Hänsel iz Berlina i Biba Teržan iz Ljubljane postavili su hipotezu o srodnosti drevne istarske i mikenske kulture. Naime, tumulus na Maklavunu i obližnjim gradinama, poput najistraženije Monkodonje, svjetske je istraživače neodoljivo podsjetio na slavno mikensko graditeljstvo.

Dvegrajac u borbi za starine

– Uz 15 prvih tumulusa, koje je popisao Boris Bačić, sam sam na Kanfanarštini otkrio zadnjih godina još 30-ak sličnih grobnica. Iza obližnjih Korenića pronašli smo nedavno gradinu s tumulusima, a na susjednom brdu Križnjak našao sam otvoreni grob i još tri tumula na vrhu – priča oduševljeno Antun Meden, voditelj Dvegrajca i zaljubljenik u starine.

Nataša Urošević – Jutarnji list

Kaštel Dvigrad u opasnosti od nesavjesnih posjetitelja

DVIGRAD – Drevni kaštel Dvigrad, jedan od najslikovitijih istarskih srednjovjekovnih gradića, opasno je ugrožen prirodnim nepogodama i devastacijom nesavjesnih posjetitelja, koji odnose staro kamenje i koriste ga kao građevinski materijal, upozoravaju Dvegrajci iz Kanfanara. Udruga za zaštitu kulturne baštine, koja je i inicirala obnovu Dvigrada, ove godine slavi 10. godišnjicu postojanja, a tim povodom pripremaju za tisak Dvigradski statut iz 1413. godine.

– Nakon nedavnog urušavanja istočnog bedema, grom je pogodio vrh kule i oštetio rubno kamenje. Nepoznati lopovi ukrali su grlo dvigradske cisterne, a potpuno je devastiran i susjedni Parentin. Te krađe nisu ništa novo, još prije dva stoljeća netko je odnio erte s crkve sv. Sofije i drugo grlo cisterne, koji su uzidani u kuću u Okretima! Bilo bi dobro da se što prije uredi i treći ulaz, kojem prijeti urušavanje, pa bi na svakom jačem vjetru kamenje sa zidina moglo pasti na posjetitelje – upozorava Anton Meden, voditelj Dvegrajaca.

Udruga, koja se brine o drevnim zidinama, ime je izabrala prema povijesnoj verziji iz Istarskog razvoda, a čini je dvadesetak entuzijasta s Kanfanarštine, među kojima su i stručnjaci za povijest, arheologiju i ekologiju.

– Osnovali smo se na 900. godišnjicu prvog pisanog spomena Kanfanara u ispravi patrijarha Volrika. Ove godine pripremamo tiskanje Dvigradskog statuta: kaže se da je od starih istarskih statuta pulski najljepši, a dvigradski najstariji. Mr. Jakov Jelinčić završio je prijevod i transkripciju statuta iz 1415., koji daje živu sliku dvigradske svakodnevice: u njemu stoji da je pekar za plaću morao ispeći 28 hljebova, ali i da bi se javnom bilježniku, koji bi napisao krivu ispravu, za kaznu odsjekla desna ruka – priča Meden, pokazujući ostatke javnih građevina koje se spominju u statutu. Kontinuirani radovi na sanaciji Dvigrada krenuli su 1999., a financiraju ih Ministarstvo kulture, Županija i Općina Kanfanar s oko 150.000 kuna godišnje. Za obnovu starog Kaštela zatražena su i sredstva pretpristupnih fondova Europske Unije i Regije Veneto.

Obnova crkve sv. Sofije

– Kada smo došli na teren, sve je bilo zaraslo, trebalo je prvo raskrčiti silnu vegetaciju. Od tada svake godine obnavljamo najugroženiji dio naselja: dosad smo rekonstruirali dio zapadnog bedema, jugoistočnu kulu i nekoliko kuća. Zadnje dvije godine najviše radimo na crkvi Sv. Sofije. Kada se završe arheološka istraživanja ranokršćanskih i predromaničkih temelja i sanira sigurnosni koridor kroz treća vrata prema glavnom trgu, bit će moguće i u samoj crkvi organizirati Festival rane glazbe, koji nosi ime dvigradskog kaštela, ali dosad zbog sigurnosnih razloga nije mogao biti u njemu organiziran – zaključila je Martina Barada, voditeljica radova iz Konzervatorskog odjela.

Nataša Urošević – Jutarnji list

Dvegrajci tiskaju “Dvigradski statut” iz doba Venecije

Prošlog tjedna udruga Dvegrajci je načelniku Antonu Modestu predala probni otisak »Dvigradskog statuta«, čijim objavljivanjem zaokružuje deset godina svog plodonosnog djelovanja. Ovaj kapitalni pisani spomenik Kanfanarštine, za čije je tiskanje osigurana i donacija Istarske županije, već četiri godine prevodi nekadašnji ravnatelj pazinskog Državnog arhiva mr. Jakov Jelinčić. Statut na latinskom napisan je 1400. godine kada je Dvigrad bio pod upravom Venecije. Ima 122 stranice, ali rabi starolatinski jezik i termine srednjovjekovne pravne terminologije, pa je kompliciran za prevođenje.

U pripremi tiskanja prijevoda statuta sudjelovali su akademik Lujo Margetić, poznati povjesničar prava i naš najveći stručnjak za srednjovjekovno pravo, dr. Nela Lonza i dr. Mirjana Matijević-Sokol s riječkog Pravnog fakulteta, koji komentiraju njegov sadržaj i značaj. O povijesnim prilikama u kojima je nastao statut, osvrt je pripremio dr. Slaven Bertoša.

Promotori zavičajne baštine

Dvegrajci su osnovani krajem 1995. godine. U udruzi se okupila skupina Kanfanaraca da bi kroz njeno djelovanje očuvali, promicali i valorizirali kulturno i prirodno naslijeđe svog kraja. Simbolično, ime su uzeli po nazivu koji se u dokumentima o razgraničenju »Istarskog razvoda« rabio za žitelje Dvigrada.

U proteklih deset godina Dvegrajci su se bavili istraživanjima, prikupljanjem podataka i dokumentiranjem tradicijske baštine, kulturno-povijesnog, graditeljskog i prirodnog naslijeđa Kanfanarštine, te senzibiliziranjem javnosti za njegovo očuvanje. Već u drugoj godini svog djelovanja, u povodu 900. obljetnice prvog pisanog spominjanja Kanfanara, organizirali su znanstveni skup na kojem su okupili eminentne stručnjake, na čelu s akademicima Brankom Fučićem, Eduardom Hercigonjom i Josipom Bratulićem. Na skupu je obrađena prošlost i sadašnjost ovog kraja, a dvije godine kasnije izlaganja su objavljena u knjizi »Kanfanar i Kanfanarština«, koju je uredio dr. Bratulić.

U suradnji s općinom Kanfanar i gradom Osijekom 2000. godine Dvegrajci su uz 150. obljetnicu rođenja organizirali znanstveni skup o povjesničaru, pedagogu i javnom djelatniku Ivanu Rabaru. Rođen u prikodražanskom selu Ladici, Rabar je dugo službovao kao ravnatelj gimnazije u Osijeku, a u svoje doba bio je jedan od naših najplodnijih povjesničara, pa je napisao i opsežnu povijest Europe. I radovi s tog znanstvenog skupa, koji se održao u Kanfanaru i Osijeku, objavljeni su u zborniku o djelovanju do tada pomalo zaboravljenog povjesničara i pedagoga.

Dvegrajci su izdavači i nekoliko pjesničkih zbirki. Najprije su izdali zbirku pjesama, kozerija i dječjih igrokaza »Čudesne niti« učiteljice Marije Sošić. Potom je u njihovom izdanju izašla knjiga Marije Maretić »Svitost u kaplji rose«, a prošle godine »Kolana od besid (Marija do Marije)«, nastala nakon prve Marijade, koje je uz Ružarevo, najveći blagdan Kanfanarštine, posvećen Sv. Mariji od Krunice, u Maružinima okupilo deset istarskih pjesnikinja imena Marija.

Dvegrajci vode računa i o velikanima Kanfanarštine. Tako su pokrenuli obilježavanje 100. obljetnice smrti preporoditelja i dugogodišnjeg kanfanarskog župnika Petra Studenca, kada je postavljena nadgrobna ploča na njegov grob. Povremeno organiziraju akcije uređenja lokacija na kojima su smještene povijesne i prirodne znamenitosti. Tako su uređivali okoliš crkve Sv. Ilije u Limskoj dragi i izvora Kašteljir.

Udruga usko surađuje s muzejima i ustanovama koje se bave zaštitom kulturne prirodne baštine. Tako njen članovi, kao svojevrsni kustosi na terenu, pronalaze nova i obilaze postojeća arheološka nalazišta i prirodne znamenitosti kojima Kanfanarština obiluje, čuvaju ih i nadležnima dojavljuju devastacije. Među ostalim, tako su otkrivali nezakonite radnje u Dvigradu, poput naplate ulaznica samozvanih čuvara i nestanak grla rimske cisterne. Senzibilizirali su javnost za spas vrijedne kupolaste grobnice iz brončanog doba na brdu Maklavun. Brinu se o prirodnim znamenitostima, pećinama, jamama i brojnim lokvama.

Dvegrajci priželjkuju područni muzej

Najveća im je želja da se u Kanfanaru otvori područni muzej u kojem bi se izložili brojni arheološki nalazi iz Dvigrada i ostalih lokaliteta, koji se sada čuvaju u muzejskim spremištima Rovinja i Pule. U tom bi muzeju bila ispričana povijest Dvigrada i znamenitosti Kanfanarštine, što bi nadopunjavalo ponudu izletničkog turizma, kojem je drevni napušteni grad u Limskoj dragi jedno od glavnih odrednica. Uz ljubitelje arheologije i prirode u djelovanju udruge Dvegrajci, kojima od prvog dana predsjedava Anton Meden, sudjeluju izrađivači suvenira, kipari, arheolozi, pjesnici i folkoraši, nositelji raznolikih kulturnih aktivnosti na Kanfanaštini. Tajnica udruge je poznata izrađivačica slika šivanjem koncem Olga Vicel. Kipar Marčelo Starčić je autor brojnih djela, među kojima je najuspješniji vol u kamenu u prirodnoj veličini, koji se nalazi u dvorištu jedne autohtone kamene kuće u Kanfanaru. Tu su nadalje pjesnikinja Marija Sošić, autorica brojnih igrokaza, performansa i recitacija, i Amadea Marić, koja je godinama vodila mjesno folklorno društvo Dvigrad, a osnovala je i mažoretkinje.

U edukacijskim putovanjima i izdavaštvu Dvegrajcima značajnu pomoć pružaju dopredsjednica udruge Natalija Boljunčić i Vilma Unukić. Originalne istarske suvenire Izrađuju Branko Vicel i Sead Šabanović, koji je predstavljao Hrvatsku na svjetskoj izložbi cvijeća i hortikulture u Nantesu. Anđelo i Dani Maružin, zaljubljenici podzemnih ljepota, rade na osnivanju speleološkog društva u Kanfanaru. Udruzi je pristupio i mladi arheolog iz Pule Darko Komšo, koji im pruža stručnu pomoć u dokumentiranju kulturnih objekata i arheoloških nalazišta.

Aldo POKRAJAC – Glas Istre

Kad se devet Marija složi

(KOLANA BESID – MARIJA DO MARIJE, Udruga za očuvanje i promociju nasljeđa Dvegrajci Kanfanar, 2005.)

Kao plod manifestacije Marijada, koja je 2004. i 2005. godine održana u istarskome selu Maružini na Kanfanarštini, objavljena je i knjiga “Kolana besid Marija do Marije”, koja sadrži pjesme devet istarskih autorica imenom Marija.

U izdanju udruge za očuvanje i promociju nasljeđa Dvegrajci Kanfanar devet je Marija, i to abecednim redom Banko, Blagonić, Družeta, Kovač, Maretič, Pogorilić, PrencPalaziol, Ribarić i Sošić, objavilo po šest lirskih pjesama. Za ideju o okupljanju istarskih Marija zaslužna je Marija Sošić. Autorice su se odlučile svake godine okupiti na drugom mjestu Kanfanarštine, a te su pjesnikinje Marije istarskoga podneblja i jedna Primorka donijele svoje bisere na govoru svoga zavičaja. U zbirci tako nalazimo govore Tinjanštine, Kanfanarštine, Žminjštine, Puljštine, Rovinjštine, Ćićarije i Liburnije, kroz devet različitih pjesničkih rukopisa, jer ljepota toga djela leži upravo u harmoniji različitosti.

Svaka pjesnikinja predstavlja svijet za sebe, piše čakavštinom rodnoga kraja, a stihovi svake od njih odraz su osobnosti, različitoga stila, razine kreativnosti i snage emocija.

U toj se zbirci pjesnikinje nižu abecednim redom, svaka ima zasebno poglavlje. Marija Sošić naglašava kako je do realizacije takvih susreta došlo baš zbog toga što je na raznim pjesničkim manifestacijama bilo najviše autorica koje se zovu Marija, te da je to bio prvenstveni motiv zbog kojega je pozvala sve Marije s područja Istre koje kreiraju stihove ili kakvu drugu književnu formu.

Marija Banko, koja je dobar dio života provela u dalekoj Australiji, izriče čežnju za rodnim krajem, u stihovima punim nostalgije. Kod Marije Blagonić, koja nažalost više nije među nama, vidljiva je ljubav prema majci, prema svim bližnjima i prema rodnome selu, dok najpoznatija među njima, Marija Družeta, iskazuje iznimnu semantičku i sintaktičku bravuroznost, te puno pozitivne energije, koju prenosi i na druge.

Liburnijskom se čakavicom služi Marija Kovač, koja vrlo jasno, izravno i bez ustručavanja, izražava šaroliki spektar osjećaja, od ushita do čežnja i težnja. Da treba biti strpljiv u životu poručuje Marija Maretić, koja govori i o položaju te o sudbini žene.

Marija Pogorilić raduje se svijetu oko sebe, te posebno vezi čovjeka i prirode, a Marija PrencPalaziol osvrće se na probleme svakodnevice, koji u njezinim stihovima poprimaju drukčiji štimung.

“Semić u srcu, ma gdje bila”, životni je slogan Marije Ribarić, što izvire iz svake pjesme. Marija Sošić vječno je zaljubljena u cijelu Istru, u rodni kraj, u Žminjštinu, svjesna ljepote i napaćenosti ovih krajeva koji nikada nisu imali laku sudbinu.

Urednici knjige su Denis Kontošić i Marija Sošić, naslovnicu je realizirao Josip Pogorilić, a pogovor sakralnog dijela, koji je posvećen najpoznatijoj Mariji, napisao je vlč. Simon Kvaternik. Za nakladnika potpisan je Anton Meden.

Vanesa Begić – KAJ, XXXIX, Zagreb 3(2006)

Iduće godine zaštita Kašteljira i lokava

KANFANAR – Nakon što je preuzela upravljanje Romualdovom pećinom na sjevernoj strani Vrha Lima u brdu Sv. Martin, Natura Histrica je na zahtjev Općine Kanfanar obišla, katalogizirala i opisala značajke prirodnih znamenitosti na njenom području. Dokumentacija je zatim predstavljena općinskom čelništvu, udruzi za promicanje naslijeđa Kanfanarštine Dvegrajci i speleolozima. Krajnji je cilj ove akcije istraživanje i zaštita prirodnih vrijednosti te mogućnost njihovog predstavljanja turistima ili ciljanim skupinama. Već se sada u Naturi Histrici izrađuju troškovnici zaštite i označavanja nekoliko najznačajnijih prirodnih atrakcija koje će Općina uvrstiti u proračun za iduću godinu.

Vrh Lima, koji pripada Općini Kanfanar, inače je, kao i cijelo područje Limskog kanala, zaštićen kao poseban rezervat u moru i značajan krajolik. Sličan tretman priprema se i za Limsku dragu, ne samo na području Kanfanara, već i susjednih jedinica lokalne samouprave – Žminja, Tinjana i Pazina. To je područje već obilježeno u županijskom prostornom planu pa se priprema izrada elaborata i pokretanje postupka zaštite. Nekadašnja raspuklina kore istarske ploče danas je pravi rezervat prirode. Poput Limskog kanala i njen je sjeverni dio izložen suncu i obrastao mediteranskom makijom, u kojoj dominira crnika. Južna padina, često u sjeni, prava je prašuma hrasta medunca, grabra i drugog drveća s brojnim primjercima šumskog cvijeća koje raste na humusu.

– Općina Kanfanar ima brojne prirodne znamenitosti, od izvorišta do preko pedeset lokvi koje su kao prirodna staništa zakonski zaštićene. Ima i 14 podzemnih jama i pećina koje su zanimljive speleolozima i ljubiteljima prirode, kaže rukovoditelj Nature Histrice dr. Elvis Zahtila.

U području koje će obuhvatiti zaštita nalazi se još nekoliko atraktivnih prirodnih znamenitosti. Prvi je izvor Kašteljir na sjevernoj strani Limske drage, oko kojeg je nastala i gradina za brončanog doba pa se spominje prije Kanfanara. S tog se izvora nekad vodom snabdijevala cijela Kanfanarština. Tu je zatim lokva Škarpeniž iz kamenoloma na južnoj strani Limske drage, osobita po tome što joj voda, iako je na visokoj koti, dolazi iz vrulje na dnu pa nikad ne presušuje. Ona je stanište brojnih ugroženih biljnih vrsta i kukaca. Nažalost, dijelom je zatrpana jalovinom iz obližnjeg kamenoloma. Budući da se on uskoro zatvara, u pazinskom Kamenu obećali su da će ukloniti jalovinu i urediti Škarpeniž. On će tako vjerojatno izbjeći sudbinu lokve uz crkvu podno Dvigrada – Sv. Marije od Lakuća, koja je radi gradnje parkirališta uz groblje jednostavno zatrpana.

Tu su i poznati Ladićevi krugi, geomorfološki fenomen iznad Dvigrada, omiljeno okupljalište sportskih penjača koji na njima isprobavaju svoja umijeća, a pred nekoliko godina ondje se penjao i jedan od najpoznatijih u svijetu – Manolo. Budući da je tu i jedino stanište ptica grabljivica, posebno orla zmijara i vjetruša, penjačke staze će se posebno osmisliti da ih sportaši ne bi ometali. U podnožju Ladićevih krugi, u vapnenačkom šljunku nastalom erozijom kamena, rastu brojni primjerci orhideja.

Od geomorfoloških znamenitosti značajan je i škrapasti teren kod Križnjaka. Bogat dubokim kanjonima i zakloništima nekad je služio za boravak ljudi. Budući da su Kanfanarštinu s nadzornicima Nature Histrice obilazili »Dvegrajci« i Darko Komšo iz Arheološkog muzeja Istre, u podnožju škrapa pronađeni su ulomci keramike. To je područje zbog ekstremnin mikroklimatskih kolebanja značajno i za rast raznolikog biljnog svijeta.

Od brojnih jama, koje su radi zaštite u vlasništvu države, najznačajnija je ona kod Burići koju su već istražili speleolozi iz Pazina, pa Natura Histrica upravo izrađuje elaborat kojim će od Ministarstva kulture zatražiti njenu zaštitu. Vjerojatno će i ona, kao i Romualdova pećina, biti dostupna posjetiteljima uz pratnju, pogotovo onima koji se bave speleologijom. Kanfanarština ima i drugih zanimljivih jama, poput Borošnice, Kumbašeje s najvećim grotlom u Istri. U svima njima nadzornici Nature Histrice su pronašli šišmiše.

– Ova se područja već mogu posjećivati. Uredili smo tri pješačke staze kojima se mogu obići pojedine prirodne i arheološke znamenitosti. Prva ide od crkve sv. Agate, na razmeđu Kanfanara i Žminja do Kašteljira, druga kreće iz Dvigrada prema Ladićevim krugima, a treća ja najdulja – od Limskog kanala prema Dvigradu i Kašteljiru pa se njenim obilsakom prijeđe veliki dio Limske drage. Te bi se staze trebale označiti i opremiti poučnim pločama, poput onih prema Romualdovoj pećini i od Rapca do Labina, ističe Zahtila.

U program zaštite, koji se priprema za općinski proračun, trebali bi ući izvor Kašteljir i lokva Škarpeniž. Tu su najznačajnije lokve Zanetovac kraj Okreti, Bubani, Mrgani, na izlazu Barata za Draguzete, Ranjovac kraj Burići to ona kraj Maružini prema jami Borošnici.

A.Pokrajac – Glas Istre

Novootkrivene grobnice uklapaju se u novi kameni pod

KANFANAR – U župnoj crkvi Sv. Silvestra saniraju se grobnice koje su pronađene pri zamjeni betonskog poda kamenim pločama. Okviri i kamene ploče koje pokrivaju grobnice podižu se pa će sada biti u razini novog poda, vidljive posjetiteljima. Kako nam je rekao Branko Orbanić, direktor specijalizirane žminjske tvrtke Kapitel koja izvodi konzervatorska radove, razina grobnica pratit će geodetski određenu ravninu između prostora ispod oltara i ulaza u crkvu, a novo kameno popločenje postavit će se između grobnica.

Ploče kojima će se popločati crkva posebnim će se tehnološkim postupkom tako obraditi da će poprimiti izgled staroga kamena kojim su građene grobnice. Postavit će se u hidraulički vapneni mort koji »diše«, čime će se spriječiti mjestimično podizanje partera oko poda, što se događalo jer su grobnice bile pokrivene betonskom smjesom.

Orbanić tvrdi da će to po svemu biti ogledan primjer kako bi se trebali obnavljati kameni podovi u starim crkvama, koji će se primjenjivati i u drugim sakralnim objektima.

Upravo su mjestimično podizanje poda i nastajanje neravnina jedni od razloga za popločavanje crkve kamenom. Konzervatori smatraju da su neravnine stvarale grobnice koje je cementni pod hermetički zatvorio, što će se sada izbjeći.

U crkvi su otkrivene čak 23 grobnice, za koje nisu znali ni najstariji mještani. Otkriće je poremetilo prvobitni plan popločavanja. Kanfanar je na duže vrijeme ostao bez župne crkve, a konzervatorski radovi su poskupjeli prije njihovog početka. Osnovan je poseban odbor koji čine predstavnici biskupije, župe, Općine i konzervatora te je odlučeno da se grobnice podignu na razinu novog poda, a dodatne radove, koji će vjerojatno dostići 200 tisuća kuna, platit će Općina Kanfanar.

Konzervator u Ministarstvu kulture Željko Bistrović, koji je preuzeo nadzor nad ovim radovima, rekao nam je da je ovoliki broj grobnica u crkvi, s velikim brojem kostura, svojevrsno iznenađenje, ali ne i misterij. Naime, u srednjem vijeku je bilo uvriježeno ukopavanje vjernika u crkvu. Oni su željeli biti pokopani što bliže oltaru, pogotovo oni koji su potpomagali Crkvu. Otud i tako veliki broj grobova i kostura u crkvi u Kanfanaru, koji je nakon propasti Dvigrada preuzeo njegovu ulogu.

Predsjednik kanfanarske udruge za promicanje povijesnog nasljeđa Dvegrajci, Anton Meden, popisao je imena koja su vidljiva na poklopcima grobnica. Među njima ima i zanimljivih osobnosti, poput jednog od posljednjih dvigradskih kanonika Jure Georgiusa Korenića, o kojem je istražujući Dvigrad pisao povjesničar Miroslav Bertoša. Tu su i grobovi svećenika Mihaela Sošića iz Sošići iz 1713. i Mateja Matuhance iz 1740. godine. Na nadgrobnim pločama mogu se raspoznati prezimena tadašnjih kanfanarskih obitelji Maružin, Vičić, Basilico, Pilković, Vidolin, Marić, Meden i Okret, od kojih se većina održala i do danas. Po ondašnjem običaju djeca su se ukopavala zajedno pa je na njihovoj grobnici natpis inocenti – nevini.

Prema natpisima na kamenim pločama, grobnice su nastajale u 18. stoljeću, počevši od 1713., godinu dana prije nego što je u crkvu preseljena znamenita kamena gotička propovjedaonica Sv. Sofije iz one u Dvigradu, kojem je ova svetica bila zaštitnica. Najkasnija je grobnica datirana u 1802., nakon čega je vjerojatno izgrađeno groblje izvan crkve.

Orbanić najavljuje završetak radova do Božića da bi kanfanarska crkva zasjala u novom svjetlu za najveći katolički blagdan, ali i za Staru godinu, kada se u Kanfanaru obilježava patron župe Sv. Silvestar, kojem je posvećena crkva. Najteži dio posla, podizanje i podzidavanje okvira i ploča grobova, u tijeku je. Kamene ploče pripremaju se u pazinskom Kamenu, a u Kanfanar će stići sredinom mjeseca.

A.POKRAJAC – Glas Istre

Važno je zvati se Marija

MARUŽINI – U Maružinima kod Kanfanara održana je druga po redu »Marijada 2005.«. Cilj ovog okupljanja imenjakinja, osim potvrde kako je Marija jedno od najučestalijih ženskih imena Istre, je i pokazati njihovu darovitost, posebice kada je u pitanju napisana domaća besida.

»Na ideju da na jednom mjestu okupim darovite Marije Istre, došla sam spontano tijekom manifestacije »Verši na šterni« uvidjevši koliko se veliki broj Marija bavi poezijom i književnošću. Lani smo se tako nas nekoliko Marija okupile u Maružinima, recitirale svoj stihove posjetiteljima i obećale tiskati vlastitu knjigu pjesama«, kaže inicijatorica projekta »Marijada« Marija Sošić. Obećano – ispunjeno. Ove je godine na drugoj »Marijadi« promovirana zbirka pjesama devet Marija – Banko, Blagonić, Družeta, Kovač, Maretić, Pogorilić, Palacjol, Ribarić i Sošić – pod nazivom »Kolana besid«.

Svaka je od autorica, izuzev odsutne Marije Blagonić, recitirala svoje stihove, a zajedničku ocjenu same zbirke izrekao je Denis Kontošić, recenzent, naglasivši da je »Marijada« jedan iznimno lijep projekt koji je rezultirao objavljivanjem knjige koja ima za cilj očuvati domaću besidu i mnoge riječi spasiti od zaborava. Inače, istarske se Marije u svojim pjesmama bave malim, ali važnim životnim temama – djetinjstvom i odrastanjem, zavičajem, djecom, roditeljima, muževima, nonama i nonićima.

Njihove su pjesme tople, optimistične i pune unutrašnje intime.

Knjiga »Kolana besid« tiskana je uz pomoć Općine i Vijeća Kanfanara, Grada Rovinja i u nakladi Udruge za osnivanje i promociju »Dvegrajci«. Naslovnicu knjige likovno potpisuje Josip Pogorilić, a grafike izrađene u tušu koje krase zbirku nacrtao je Anton Meden. Uz stihove devet Marija, u knjizi se nalazi i sakralni pogovor o najpoznatijoj Mariji – Majci Božjoj – koju je napisao velečasni Simon Kvaternik.

Kako saznajmo od Marije Sošić, već sljedeće godine »Marijada« će bit proširena i sudjelovanjem Marija – umjetnica, koje će se predstaviti svojim likovnim i ostalim stvaralačkim sadržajima. Devet istarskih Marija u ime Kanfanara pozdravio je predsjednik Vijeća Anton Modesto, dok je svakoj od njih likovna umjetnica Olga Vicel poklonila oslikanu torbicu s cvijećem.

N. O. R. – Glas Istre